Fotografija mjeseca...

Sudeći po obući na slici, ovo baš i ne bi mogla biti fotografija mjeseca. Ne ovoga. Možda srpnja... kolovoza... Ipak, evo je u studenom! Razlog je posve osobne prirode, jer ove noge  skupa su prikupile jako puno kilometara. Koliko? Pa ne znam iskreno... Koliko se uopće može prikupiti ako ukorak idu već dugih osam godina?

U studenom smo skromno proslavili taj simbolički beskonačan broj... Ostavljajući iza sebe možda najpotpuniju i najispunjeniju godinu do sad... Svijet kao ni svakodnevica, osobito danas, nije, nažalost, obojan duginim bojama... No, ako pored sebe imate nekoga tko u džepu uvijek drži ružičaste naočale, spremnog nesebično ih podijeliti s vama, tada je lijepo držati ga za ruku...


MISAO DANA:

 "Srodna duša je onaj tko je uspio da život dođe životu."

                                                                              (Richard Bach)

Koliba...

Koliba nije nova, no čim mi jutarnja hladnoća počne štipkati nosnice, sjetim se baš ove knjige. Zbog uvoda valjda...
Pročitala sam je čim je objavljena kod nas, i da odmah budemo načisto -  razočarala sam se! Uz sve pompozne najave i poprilično visoku cijenu (sad se doduše može kupiti i za puno, puno manje novca, al´ tko mi je kriv kad pohrlim u knjižaru čim nešto novo izađe) zaista me ostavila onako tupom i razočaranom. Jednostavno sam očekivala više... Pametni uče na tuđim greškama, no ja nikako da ni na svojima naučim da se ne povodim za reklamiranim naslovima i radije izaberem nešto potpuno nenagrađeno, neizreklamirano, što čami na polici i skuplja prašinu dok cijena iz tjedna u tjedan pada.Tada bi možda i razočarenje mjesto ustupilo oduševljenju, a ovako..



Sažetak:
Missy, Mackova najmlađa kći oteta je i ubijena u zapuštenoj kolibi. Četiri godine kasnije, Mac dobiva pismo od samog Boga kojim ga poziva  na mjesto zločina. Odazvavši se, Mac će uroniti u sasvim drugi i nepoznati svijet u kojem Sveto Trojstvo ima dotada neznane uloge. One kojima na najbolji mogući način nastoji zaliječiti njegovu neizrecivu bol za izgubljenim djetetom....

Sandra... ili priča o čarobnici...

Sigurna sam da se sjećate mojeg pisma Sandri. Nakon što je pala sa stolca, Sandra je pristala na moju ponudu. Onako virtulno smo nazdravile svemu, raspirujući znatiželju vas koje ste sve popratile, ali i nas samih, budući da niti jedna od nas nije znala što može očekivati od one druge. No, nisam sumnjala u nju! Niti trenutak! Iiii... znate što? Ne samo da je opravdala povjerenje, Sandra ga je stekla i za ubuduće! Priznajem da me nije jednostavno oduševiti, ali njoj je to uspjelo kao od šale! Čini se da zaista posjeduje čarobni štapić!

Češerčići...

Ovog ljeta nakupila sam jako puno češera nedaleko okućnice. Pod onim istim borovima pod kojima su kasnije narastle gljive "ludare" ako ih se sjećate. Naravno da je odmah sinulo nekoliko ideja kako ih iskoristiti, no prva koju sam realizirala jest ovaj vjenčić. Ovog puta sam se potrudila i napraviti mali tutorijal procesa izrade, iako ona sama po sebi nije ni najmanje zahtjevna. Uvjerit ćete se i sami!

Ljubav...ili nešto slično...

U vrtiću ste. Mali plavooki ljepotan upravo vas je povukao za kečku! Leptirići su se odnekud pojavili u vašem želucu i... O-ouuu... Mislite da ste osjetili ljubav! Po prvi put u životu k´ tom´?! I dok veselo po igralištu gurate kolica, u kojima blaženo spava vaša i mališanova improvizirana beba, uviđate da on po pješčaniku čupa i druge curice! Glupan!!! Iz današnje perspektive, kladili biste se da se u njemu skriva pritajeni nasilnik! No... nekako se ne možete oteti dojmu  da vam se smiješio dok ste za ručkom po tanjuru naganjali ćufte...

Krećete u školu. Imate novu pernicu, hrpetinu Barbie bilježnica, najljepšu školsku torbu... Ok, nosite naočale, ali to Vam daje bolji pogled na ploču i prvu klupu u kojoj sjedi ON. Učiteljici se uvukao pod kožu... Nije jedina...
Vama matematika malo lošije ide, no to ćete shvatiti puno, puno kasnije...
Za Valentinovo će ružu pokloniti Ani iz glupog B razreda, a  vaše će se nade otopiti  poput prve snježne pahulje na vjetrobranskom staklu...

Draga Sandra...

Koja, pitate se? Hoće biti jasnije ako kažem fimo? A Hrelić? Sada je posve razumljivo  kojoj se Sandri obraćam! I sada bih rado proćakulala s vama o njoj, hvalila je kako je vješta, maštovita i draga, no moram nastaviti s pismom... Nemojte zamjeriti! :-) Dakle...

Draga Sandra! 

Odavno sam ti rekla kako fimo uopće ne volim, međutim način na koji ga ti kombiniraš i modeliraš me osvojio! Zašto? Vjerojatno zato jer imaš čarobni štapić kojim sve začiniš prkosnom notom elegancije i daš mu neku sasvim novu dimenziju...

Znaš da sam se u prstenje zaljubila (pitam se postoji li netko ovdje tko to još ne zna...) te sam obećala košaricom poharati  taj odjel tvojeg budućeg dućančića. I nimalo skromno ti dajem do znanja da još uvijek čekam pozivnicu za otvorenje :-)! Smislila sam i odjevnu kombinaciju za taj toliko iščekivani dan... Izabrala haljinu, cipelice, osmislila frizuru... No...nešto fali... Prsten! Nije da u moru prstenja koje posjedujem ne bih našla onaj kojim bih sve to malo "podigla", ali bilo bi puno zgodnije hvalisavo doći na otvorenje s komadom umjetničina nakita na ruci, ne bi li? :-)

Prix d´Arts...

Sinoć me Mihaela s bloga La casa de vainilla izuzetno obradovala ovom lijepom nagradom! Vjerojatno iz razloga jer ispod nje stoji sljedeći citat:

"Prix d'Arts je nagrada za blogere koji prenose kulturne, etičke, literarne, osobne itd. vrijednosti izvan nacinalnih i govornih granica. Koji, sažeto rečeno, pokazuju da se njihova živa kreativnost i razmišljanje može lako otkriti u njihovim riječima i između redaka, bez obzira na jezik kojim pišu. Nagrada je zamišljena kao sredstvo promicanja prijateljstva među blogerima, način da se iskaže naklonost i priznanje za njihov rad koji webu daje dodatnu vrijednost."

Boudoir...

 

 

Images from Bella Notte linens


MISAO DANA:

"Jedna nota je jednostavno boja. Dvije note čine akord, i život."

                                                                                                  (Henri Matisse) 

Preživjeti s vukovima...

Vjerujem da je velika većina vas čitala knjigu istoimenog naslova. Bila je veliki hit, osobito iz razloga što je spisateljica Misha Defonseca sve napisala kao autobiografsko djelo. Osobno se ne mogu pohvaliti da sam knjigu pročitala, jer eto potkraj 90-ih imala sam važnijeg posla (jurcanje po parkovima, bazenu i sve ostalo što čini bogat život jedne tinejdžerke...), no nedavno sam gledala film snimljen prema spomenutom romanu. Svidio mi se i, evo posta!


Radnja:

Belgija 1942. godine. Nakon uzastopnog seljakanja i skrovitog života, Mishine roditelje uhićuje Gestapo, te ona biva ostavljena obitelji koja će ju uzdržavati zbog novca. Ne prihvaćajući novo ime i zamjensku majku, Misha bježi čovjeku koji joj je izradio lažne dokumente i jedini pokazuje razumijevanje prema njoj. Ondje će naučiti neke važne životne lekcije koje će joj pomoći preživjeti nakon što izgubi i taj posljedni oslonac i sama se otisne na dug put u potrazi za mamom i tatom. Sama će s kompasom propješačiti 3000 km kroz Belgiju, Njemačku, Poljsku... U početku prijetnju, a kasnije oslonac i suputništvo pružit će joj čopor vukova koji će je prihvatiti kao svog člana. I spasiti joj život....

New look...

Danas me nije bilo cijeli dan! Još se i hvalim time... Jesam vam nedostajala? Ma, hajde, slažite makar mrvicu... :-) Neke od vas su se ozbiljno zabrinule i iskoristile neke druge puteve da bi me kontaktirale. Iznenadila sam se! Ugodno, naravno! I zahvalna sam na tome! Čitaš, Eda? :-)

Pa, iskreno se nadam da ste i vi ugodno iznenađene novim izgledom mojeg bloga. Imala sam mnoštvo ideja, jer činjenica jest da je kod mene već duže vrijeme gužva. Nakupilo se podosta misli dana i osjećala sam se pomalo klaustrofobično! Vi? Vjerujem da da... Zato se toplo nadam da će vam od danas biti ugodnije. Kako sam i inače temeljita kad se radi o velikom spremanju (ok, možda bi se moglo reći i bolesno temeljita, a to je opet usko vezano za riječ sporo) tako je ovo, uz druge svakodnevne obveze, potrajalo čitav dan, pa onda nisam stigla ni prošvrljati po dragim blogovima. Zato ću sada leškariti i uživati u svim vašim simpatičnim idejama. Uz čaj i laptop u krilu (je li i kod vas zahladilo? Brrrrr...). 

Eh, da... U slučaju da se nekima novi izgled uopće ne svidi, jer eto baš i ne simpatiziraju odabrane boje, neka se sjete one "vuk dlaku mijenja...". Lilly se samo presvukla u novu robicu, u duši je još ona ista kakvu je znate! Sada već pomalo i volite... I znate što? Ta ljubav je obostrana! Pusa, drage moje! :-)

MISAO DANA:

"Najvažnije od svega je da ne budeš nalik ni na koga drugoga."

                                                                                        (Burmanska narodna poslovica)

Stylish blogger Award...

 

Ova slatka nagrada stigla je od Sandre! Sandra, draga, hvala ti! Budući da (ne znam iz kojeg razloga, no vjerujem pukom slučajnošću) cure nisu odreagirale na nagradu i ja sam valjda među prvima, ako se ne varam, onda ih pozivam da ju preuzmu kod tebe! Sandra je nagradila sve blogove koje redovito čita pa je velika većina vas koje ste redovite gošće na mojem blogu, također nagrađena! Ne korim vas (dobro, možda malčice :-)), ali lijepo bi bilo da ju preuzmete jer je ovo jedna od onih nagrada kod kojih se još malo bolje upoznajemo, pa zašto onda prekinuti tu simpatičnu tradiciju? Znam da je malo teško izabrati koga nagraditi, jer su gotovo svi već nagrađeni, ali kako se radi o kreativkama onda se nadam da će svaka od nas pronaći jednako kreativan način da ju proslijedi dalje... Ah, koliki uvod! :-)

Kradljivica knjiga...

"Evo jedne male činjenice. Umrijet ćete." - stoji, nimalo milostivo, na početku, nešto više od petsto i pedeset stranica, romana "Kradljivica knjiga".

Radnja:
1939. godina. Nacistička Njemačka. Djevojčicu Liesel i njezina brata majka je prisiljena povjeriti udomiteljima. Tijekom puta vlakom, Lieselin brat umrijet će pred njezinim očima. Po njegovu pokopu, Liesel će na grobu naći i uzeti knjigu premda tada još uopće ne zna čitati. No time će utrti put prema svim događajima koji će potom uslijediti, dajući Smrti povod da ovaj roman ispriča na sasvim drugi način. Raspirujući nadu, hrabrost i ljepotu u središtu užasa.

Markus Zusak autor je ovog neobičnog romana. Neobičnog jer će vam trebati neko vrijeme da se prilagodite na način kojim piše, budući da po tome odskače od svih ostalih knjiga. Odskače i po skicama, malim stripovima i njemačkim riječima ostavljenim neprevedenima, ali unatoč tomu, svakomu razumljivima jer se odnose na pogrde i psovke. Najneobičnije je, dakako, to što se u ulozi pripovjedača nalazi sama Smrt.

Moram priznati da sam se svemu uspjela prilagoditi tek nakon neke pedesete stranice. Tek tada je čitanje zauzelo maha u onoj mjeri da se noćima okretala stranica za stranicom do samog kraja. Premda su mnogi ovu knjigu usporedili s "Dnevnikom Anne Frank", zamjerila sam im to. Prvobitno zbog toga jer progovara o patnjama Nijemaca tijekom drugog svjetskog rata. Drugi razlog mi graniči sa zdravim razumom. Zašto? Svesti jednu izmišljenu priču na razinu stvarnih doživljaja jedne djevojčice, omalovažava važnost ove druge. I bez takve reklame ovaj bi se roman popeo visoko na ljestvicama. Makar, i ovdje je u pitanju djevojčica. I, da, i ovdje će vam trebati maramice. Jer neki su dijelovi toliko potresni i strašni da ih ne bih u ruke dala djeci. Ovo napominjem samo iz razloga jer se na koricama obećaje oduševljenje i djeci i odrastlima. Treba naći granicu...

Biti ljubazan...

Evo me. Konačno! Znam da sam post obećala još u petak. Međutim, nešto je krenulo po zlu. Recimo da je mojem računalu bila potrebna detoksikacija. A to je zahtijevalo spretne ruke mog dragog i njegovo vrijeme kojeg baš i nema previše. No, nema smisla žaliti se! Bitno je da sad sve radi kako spada i da sam za tastaturom. Žao mi je jedino jer nisam bila u prilici pisati jučer! Pa ću onda tu temu prebaciti u današnji dan!

Jeste li znali da je 13. studeni uobičajeno Svjetski dan ljubaznosti? I ja sam saznala sasvim slučajno! I baš sam se iznenadila, jer često imam dojam da živimo u okruženju, mahom, mrguda kojima je ljubaznost valjda neka nepoznata, strana riječ. No, kao i inače, ne možemo mijenjati druge, samo početi od sebe. Onda je možda današnji dan prigoda da se odupremo vjetrenjačama. Pružimo pomoć neznancu, nasmiješimo se strancu u prolazu, razoružamo nekog mrguda... Ne samo da ćemo time, pomalo utopijski, graditi nadu da možemo jedni prema drugima biti ljubazni svih 365 dana u godini, nego i pridonosimo vlastitu zdravlju. Kako fizičkom, tako i onom psihičkom. Bivamo sretniji, samopouzdaniji i sve se odmah čini nekako ljepšim... A to je, složit ćete se, samo po sebi dovoljan razlog da ljubaznost postane naša karakterna crta. Uostalom, nije li netko jednom rekao da smiješak i lijepa riječ sva vrata otvaraju? :-)

MISAO DANA:

"Uputite danas osmijeh nekom neznancu. To će možda biti jedina zraka sunca koju će vidjeti za cijeli dan." 

                                                                                                 (H. Jackson Brown, Jr.)

Pomagajte!

Hej, drage moje! Pomagajte! Kako? Evo ovako... trebam dvije karte za Balaševićev koncert (i film ukoliko je moguće) u Osijeku pa ukoliko znate nekog tko zna nekoga tko zna... molim vas da me obavijestite ovdje ili na mail! Nisam uopće očekivala takvu navalu i znam da ima dosta onih koji su karte kupili kako bi pred sam koncert na njima masno zaradili! Sramota, ali što možemo... očito ću u tom slučaju biti dobra mušterija. Hvala vam unaprijed i čitamo se navečer! :-)

Me encanta...

Malo sam u stisci s vremenom u zadnje vrijeme i vjerujem da se to primjeti i iz moje (ne)aktivnosti na vlastitom blogu. Zato me Lady dodijelivši mi nagradicu i obradovala, a ujedno i takoreći spasila budući da nemam vremena za sve što bih htjela, od pisanja, fotografiranja, nadalje... No previše sam vezana za sve divne blogove koje pratim tako da si to nisam uskratila... Virnem kad god stignem! :-) Lady, hvala ti!

Fini porculan...

Jeste li ikada vidjeli vile? Ja isto nisam... Međutim jučer je jedna sletjela u moj poštanski sandučić i ostavila mi zanimljiv darak. Naušnice! U potpisu je stajalo: Cvjetna vila! Budući da mi je ostavila čajnik i šalicu, žao mi je samo što se nije zadržala malo dulje da isprobamo moj novi porculan... :-) No kako je šalica samo jedna, vjerojatno me iz pristojnosti pustila da u čaju uživam sama... Prava vila, nema što.... :-)

Još jedan darak stigao je na moju kućnu adresu, a ni dojmovi od onog kojim me obradovala Lady nisu se slegli... Kao da se nagradice lijepe za mene... I uopće se ne protivim... Cvjetnoj vili se od srca zahvaljujem na ovom "finom servisu"  dok anđeo na mom ramenu jedva čujno šapuće da bih možda trebala početi igrati loto! :-)

 

MISAO DANA:

"Ruka koja daje uvijek je iznad one koja prima."

                                                                                        (Arapska poslovica)

Jutarnja kava...

- Vi, žene... ste tako čudna bića... - prosvjetljuje me prijatelj na jednoj od ritualnih kavica prije no što povlači sljedeći dim u svoja, ionako izgorena, pluća
Gledam ga. I čekam... Objašnjenje, dakako! I iritira me jer ne reagira i jer je nonšalantan u smiješku koji mu davinčijevski titra na usnama.

- Pa... ako uzmemo u obzir da je žena nastala iz Adamova rebra, vjerujem da je veći dio "čudnog" ostao u muškarcu... - prpošno branim svoj rod
Grohotom se smije.

- Za Lanu baš nisam siguran...

 Lana je udana žena. Dva klinca. Neiživljena. Premalo izlazaka. Previše držanja za ruke. Loš brak. Stanje na računu sasvim zadovoljavajuće. Tek kad je prekoračila tridesetu zaključila je da je vrijeme da si da oduška. Tako da kad klinca odveze doma u 23:00, automatski i popuni njegovo mjesto na šanku. Muž je ionako na putu. Djeca pod budnim okom bake...

Dočekat će čistačicu. Razmazane maskare i haljine na kojoj fali pokoja šljokica. Rijetko završiti u tuđem zagrljaju... Prečesto da bi bila slučajnost...