Fotografija mjeseca...

 

MISAO DANA:

 "Da pčele nestanu s lica zemlje, čovječanstvu bi preostale još samo četiri godine života."

                                                                                                  (Albert Einstein)

Will you be my Bridesmaid?

Ne, ne udajem se! :-) Ali nisam mogla ne podijeliti s vama ovu interesantnu ideju koja bi se osim kao pozivnica za djeveruše mogla iskoristiti i za, primjerice, male ženske kružoke, vrtne party-e pa čak i dječje rođendane! Kako kod mene ništa od navedenog nije u planu, onda vam je prenosim u originalu, osmišljenom od strane kreativke Anne Bond s bloga Rifle Paper co.. A potencijalnim udavačama koje u ovo korizmeno vrijeme možda planiraju proljetni pir, želim ugodnu zabavu uz ideju više koja će sigurno dobro doći!

Dreams do come true...

U još jednom giveawayu, u organizaciji kreativke craftzee Factory, pomazila me sreća! Marina je zadala zadatak u kojem je trebalo pogoditi što je ona to izradila od dva autića i minijaturnih tenisica, a meni su prve na pamet pale, i pokazale se dobitnima, role! Ako još niste vidjeli kako izgledaju, onda možete pogledati ovdje. Drago mi je što su mi baš one donijele sreću jer, kako sam i Marini napisala, sad su valjda konačno okajale grijehe iz djetinjstva za zguljene laktove i koljena! :-)

Vještičje uho...

Nakon ovog posta o gljivama, čini mi se trećeg po redu, mogli biste pomisliti da se vaša draga blogerica najela ludih gljiva kad je toliko očarana njima. :-) Nisam, iako je ova gljiva, navodno u slatkim varijantama, jestiva, ali i malo teže probavljiva.  Izvana bijele, a iznutra jarkonarančaste do jarkocrvene boje, Vještičje ili Babino uho, gljiva je zdjeličarka koja raste najčešće na suhim, vlažnim grančicama u listopadnim šumama. Trenutačni vremenski uvjeti izrazito joj pogoduju, tako da su me prilikom šetnje uspjele očarati čak i više od visibaba. I premda je mnogi od nas neće i ne mogu probati, jer je zaštićena vrsta, možemo joj se dok stidljivo proviruje ispod lišća diviti. Ili je u konačnici, na grančici ponijeti doma, radujući se njezinoj ljepoti u vlastitu vrtu.
Uživajte u proljetnim šetnjama! I pazite kamo stajete!

Malo misto...

- Ja mislim da bi ti trebala izać van... - smireno me pogledao držeći čvrsto volan
- Ha?!
- Izađi, i uzmi torbu!
Izašla sam. Uzevši sa sobom torbu iz prtljažnika. Koja se u tom trenu učinila težom nego što jest. Pa je treskom spustih o, od kiše još vlažan, betonski put. Cestom se to ne može nazvati. On je zatim dodao gas uspinjući se uz strminu koja bi i divokozi bila izazov, a ja sam se ogledala oko naoko nabacanih kućica bez reda i rasporeda na čijim su se balkonima klatili vlažni ručnici. Koja vukojebina! 
- Ooo, gospođo, ovdje će vam biti prekrasno! Vidite kako je lipo naše malo misto - glas iza mojih leđa gotovo mi je pročitao misli. Okrenuh se i ugledah onižeg, sijedog starca širokog osmijeha:
- Ja sam Stanko, vaš domaćin!
- Poštovanje Stanko, Lilly - pružih ruku
- Eno, gore, vidite - pokaza rukom - ona gori, u plavoj vešti, e to Vam je moja Ane! Jel vidite?
- Vidim! - rekoh, pogledavajući ispod sunčanih naočala
- E, a ono livo - nastavi - e, to vam je naša veranda...
- A-ha! - kimnuh glavom
- Lipo će vam biti ovdi - reče dok smo se puževim korakom uspinjali prema Ane  i verandi, tegleći skupa moj preteški kofer, a susjedi njegovih godina izvirivali iza ograda svojih turističkih kućica, gledajući me kao da sam čudo. Dobro, možda sam bila malo raščupana i izgužvana, ali sedam sati putovanja je i više nego dobro opravdanje.
- Danas je palo malo kiše, ali sutra će već biti lipo za kupanje! Jeste vidila plažu?
Mislima su mi protutnjale slike krcatih kontejnera, oštrog šljunka i stotinu crkava kraj kojih smo se vozili od trena kad smo prešli most pa do skretanja u uličicu kojom se još uvijek penjemo.
- Jesam - rekoh razočarano, ali razočaravajući ton izgubio se u hiperventilaciji koja me vrebala dok sam uporedo sa Stankom svladavala strminu. O, Bože... ovo je previše čak i za jarca po horoskopu... 

Meditation challenge...

Meditirate li? Ili vam je meditacija na nekoj, tko zna gdje, zagubljenoj listi želja ili izazova koje ste si obećali savladati? Jer eto, ne samo da je popularna, nego imate u blizini nekoga tko ju prakticira i k tome i funkcionira, samo nemate vremena, novca, uvjeta... Priznat ćete, discipline nedostaje ponajviše! Ako je tako, evo prilike da to promijenite!

One brown... one blue...

Stara, plava, plastična ogrlica dugo je stajala na dnu kutije u društvu one od fima, u dvije nijanse smeđe. Nije ih nosio nitko, jer prva je bila pomalo demode, a druga, valjda, iz vremena kad je fimo tek otkriven pod domaćim komadićem neba, pa njegova uporaba nije iziskivala nikakvu veću umjetnost od izrade nepravilnih kuglica s još nepravilnijim rupama. A onda se raspala moja svakodnevno nošena narukvica s privjescima od koje mi se baš i nije opraštalo pa sam svemu, uz dodatak drvenih kuglica, s narukvica kakve su bile moderne u mojim tinejdžerskim danima, udahnula novi život. I izradila bogatu ogrlicu u kojoj se spajaju, inače i ne baš spojive, dvije boje. Koliko je taj spoj uspješan, procijenit ćete sami, no moram priznati da me i previše asocira na ljeto, s mora nošeni povjetarac i sladoled u suton u baš ovim bojama...

Barbarian princess...

Barbarian princess, naknadno izmijenjena naslova u Princess Kaiulani, film je čija se radnja bavi životom posljednje havajske princeze. Kostimografija u duhu ondašnjeg vremena bila je dovoljan poticaj da njime ispunim jedan kišni dan.

Radnja: 
Kada Amerika oko idiličnog havajskog otočja stegne obruč, sigurnost 13-ogodišnje Kaiulani postaje naglo ugrožena. Otac Škot prisilno joj utočište nalazi u, Havajima potpuno suprotnom okružju, Viktorijanskoj Engleskoj. Prepreke na koje će Kaiulani ondje nailaziti, ali i ljubav koju će pronaći samo će dodatno očvrsnuti ljubav prema vlastitom narodu. Ogorčena, vraća se na Havaje, poduzimajući sve u svojoj moći da očuva svoj komadić neba na planetu. 

Američke ekranizacije, inspirirane povijesnim događajima, životima ili knjigama uvijek su pomalo nedovršene. Tako je, nažalost, i s ovim filmom, jer ostavlja gledatelja zakinutim za mrvicu više povijesti koja bi zaokružila ovu, u konačnici, tužnu priču.  Baš taj nedostatak, trn je u oku i samim havajskim stanovnicima koji, ne zadirući u dobrotu i požrtvovnost posljednje princeze, smatraju da su mnoge činjenice zataškane i nespomenute.

For Japan with love...

MISAO DANA:

"Na svijetu se ponekad događaju i čuda."

                                                           (Japanska poslovica)

Spring awakening...

Ruska konkubina...

Kažu da recepta za napisati dobru knjigu zapravo nema. No kada netko pred vas prostre široku lepezu likova do tančina izbrušenih karaktera, doda nekoliko tajni, prstohvat užasa, mrvicu povijesti i trunku erotike, a sve objedini ljubavnom pričom koja plijeni napetošću, sve što možete je poželjeti još. S receptom ili bez, Kate Furnivall ispisala je stranice koje će se još dugo pamtiti.

Sažetak:
Bježeći pred crvenom revolucijom iz koje jedva izvlači živu glavu, Ruskinja Valentina  s kćeri Lidijom priliku za bolji život traži u Kini, koja grca u užasu. Izmorena neimaštinom i mnogo svjetlijom prošlošću, Valentina diže ruke od gotovo svega, no crvenokosa Lidija za život se svim silama bori. Snalažljivost, mudrost i privrženost mladiću koji će joj spasiti život, istovremeno će ju uvlačiti u nevolje i vaditi iz njih, čineći preživljavanje težim no ikada...

Glavna odlika ovog romana jest savršena ravnoteža. Trenutno se ne mogu sjetiti niti jedne pročitane knjige u kojoj je sve tako pravilno dozirano, od broja likova i razvoja radnje pa do ujednačenog ritma pripovjedanja od prve do posljednje stranice romana. A opet nabijene napetošću zbog koje ga nećete željeti ispustiti iz ruku. Osim izvrsne i nepredvidive radnje, autorica ima i genijalnu sposobnost izazivanja širokog spektra emocija kod čitatelja. Da, smijat ćete se i plakati prije no što se snađete. Ali jednako tako ćete se i ljutiti, navijati, s vremena na vrijeme zgražati, očajavati... kao da se za život borite vi sami.

Cardboard columns...

Ekološki prihvatljiv i istovremeno funkcionalan namještaj od kartona više nije novost. No veličanstveni stupovi izrađeni od istoga materijala zaslužuju divljenje. Visoki gotovo 3 metra i sastavljeni od mnoštva precizno izrezanih kartona, debljine jednog milimetra, s pravom su nazvani najkompleksnijom arhitekturom do sada.

100...

Ta-da-da-daaaaam! :-) Dočekala sam svoj stoti post! Post koji se nakon onog prvog objavljenog činio miljama daleko i, da iskrena budem, nisam uopće računala na to da će ikada biti napisan. Ali evo ga!
Da sada ponovno pišem o tome kako zasluga pripada vama, kako se divno družiti, svakodnevno razmjenjivati lijepe riječi... bilo bi pomalo dosadno, zar ne? Jer sve sam to već davno rekla, i iako i dalje stoji, nema smisla da se ponavljam poput papige! :-)
Zato neka ovo bude posve mala statistička poslastica! Može? :-)

Planet Earth...

Vjerujem da se svi sjećate serije dokumentaraca Planet Zemlja, fantastično ispričane priče u jedanaest nastavaka koji iz kadra u kadar oduševljavaju. Iako je malo vjerojatno da niti jednu od emisija nikada niste gledali, ako je ipak tako, onda je vrijeme da to promijenite i otisnete se na putovanje na kojem je svaka minuta pametno potrošeno vrijeme.

Kći čuvara uspomena...

"Njegov je otac pokušao sve vezati za mjesto, ali svijet je u stalnom pokretu i nije ga se moglo sputati."

Uistinu jako dugo vremena nije bilo posta o knjigama. Još negdje od prosinca kada sam pisala o Sašenjki, koja se sad vrlo jeftino može nabaviti i na kioscima. Kao, između ostalog, i ova knjiga o kojoj sam odlučila pisati danas.

Sažetak:
1964. godine Norah će u olujnoj, snježnoj noći, uz pomoć medicinske sestre i Davida, supruga ortopeda, na svijet donijeti dvoje dječice. Phoebe i Paula. No, osim težeg životnog puta koji će Phoebe pripremiti sudbina, to isto će učiniti i njezin otac. S najboljom namjerom da zaštiti voljenu suprugu i obitelj, David će donijeti odluku koja će izazvati potpuno nenamjeravane posljedice. Unesrećivši jednu obitelj dalje od kraja romana.

Jeste li već ranije pročitali ovu knjigu? Lako moguće, budući da je dugo bila visoko na ljestvicama, prodajući se u milijunima primjeraka. Ja sam je pročitala tek nedavno. Baš zbog te pristupačne cijene jer me ranije, ne znam zašto, uopće nije privlačila. No sada, kada sam zatvorila posljednju stranicu, još sam sklonija vjerovati vlastitom osjećaju. Znate onom, dobro poznatom...

Kad narastem, bit ću balerina...

Je li naslov mog današnjeg posta, nekada davno, sićušnu curicu kakva ste bila zaokupljao kao i mene samu? Sigurna sam da jest, jer vrlo je malo djevojčica koje nisu željele zaplesati na vrhovima prstiju dok im oko bokova poskakuje sanjiva, čvrsta suknjica. Nažalost, malo je nas koje smo imale priliku uopće se odazvati tom unutarnjem glasiću. Još manje onih koje su ga pretvorile u životni poziv. Ali da nije tako, bi li se uopće vidjelo savršenstvo pokreta koje nas na daskama nerijetko ostavlja bez daha?