Malo misto...

- Ja mislim da bi ti trebala izać van... - smireno me pogledao držeći čvrsto volan
- Ha?!
- Izađi, i uzmi torbu!
Izašla sam. Uzevši sa sobom torbu iz prtljažnika. Koja se u tom trenu učinila težom nego što jest. Pa je treskom spustih o, od kiše još vlažan, betonski put. Cestom se to ne može nazvati. On je zatim dodao gas uspinjući se uz strminu koja bi i divokozi bila izazov, a ja sam se ogledala oko naoko nabacanih kućica bez reda i rasporeda na čijim su se balkonima klatili vlažni ručnici. Koja vukojebina! 
- Ooo, gospođo, ovdje će vam biti prekrasno! Vidite kako je lipo naše malo misto - glas iza mojih leđa gotovo mi je pročitao misli. Okrenuh se i ugledah onižeg, sijedog starca širokog osmijeha:
- Ja sam Stanko, vaš domaćin!
- Poštovanje Stanko, Lilly - pružih ruku
- Eno, gore, vidite - pokaza rukom - ona gori, u plavoj vešti, e to Vam je moja Ane! Jel vidite?
- Vidim! - rekoh, pogledavajući ispod sunčanih naočala
- E, a ono livo - nastavi - e, to vam je naša veranda...
- A-ha! - kimnuh glavom
- Lipo će vam biti ovdi - reče dok smo se puževim korakom uspinjali prema Ane  i verandi, tegleći skupa moj preteški kofer, a susjedi njegovih godina izvirivali iza ograda svojih turističkih kućica, gledajući me kao da sam čudo. Dobro, možda sam bila malo raščupana i izgužvana, ali sedam sati putovanja je i više nego dobro opravdanje.
- Danas je palo malo kiše, ali sutra će već biti lipo za kupanje! Jeste vidila plažu?
Mislima su mi protutnjale slike krcatih kontejnera, oštrog šljunka i stotinu crkava kraj kojih smo se vozili od trena kad smo prešli most pa do skretanja u uličicu kojom se još uvijek penjemo.
- Jesam - rekoh razočarano, ali razočaravajući ton izgubio se u hiperventilaciji koja me vrebala dok sam uporedo sa Stankom svladavala strminu. O, Bože... ovo je previše čak i za jarca po horoskopu... 

-  Gospođo, dobro došli! Ja sam Ane! - reče bakica u plavoj haljini, friško kanirane frizure Zahvalih se i predstavih između dva duboka udaha, a ona nastavi:
- Ivanu sam rekla da je najbolje da se tuširate vanka, evo ovdi je tuš... Znate kanalizacija nam baš nije najbolja, jednom tjedno je ispumpavaju...
Sva moja dobronamjernost isparila je u trenu kad sam se suočila s činjenicom da će se pjena mog šampona slijevati niz strminu, uveseljavajući pri tom lokalnu gerijatriju. Nooooo way! 

Kućica je bila ugodno namještena, s par kauča viška raspoređenih uza zidove kao na autobusnom kolodvoru, televizijom koja ima slike, al´ nema tona, golemim stolom nasred boravka i spavaćom sobom u potpunom mraku jer se rolete nisu dale pomaći ni milimetra.
- Eto gospođo, ako hoćete da vam kupimo kruh ili nešto, vi samo recite. Dućan vam je odma doli na raskrižju, ali mi idemo do grada već oko 5 ujutro... - reče nakon što nam je pokazala naš novi dom u narednih jedanaest dana
Večer je ponovno oprala kiša, a meni se po prvi put učinilo da će to biti najdulji godišnji odmor do sad...


- Bok, dušo, jeste se smjestili? - komadić doma pozdravljao me s druge strane slušalice nekoliko dana kasnije
- Jesmo, jesmo - nastojala sam prikriti razočarenje u glasu. Prešućujući da Ane svaki dan za mnom popravlja krevet; preslaguje moj nakit po nekom, samo sebi znanom, rasporedu; premješta antenu televizora kao da je relikvija, a ne sredstvo koje služi svrsi; da kiša pada već četvrti dan, dok imam kofer pun sandala i majica na bretele; da su novine u najbližem dućanu stare dva dana, a naslovnica druge štampe vrišti naslovom "Budite sexi i na -10"; da nisam u životu vidjela toliko crkava i groblja na istom mjestu, k´ tome smještenih uz samu plažu; da smo 3 sata čekali da prijeđemo most da bih vidjela nešto od grada; da sam neispavana od zvuka slijetanja i uzlijetanja aviona; da cisterna ispumpava kanalizaciju, a mjesto lavande opija me miris... Ooo, fuj! pa sam samo rekla:
- A šta ima kod kuće?
- Pa sve po starom uglavnom. Taman smo ispekli roštilj i palačinke, pa ćemo malo uživat u vrtu...
- Roštilj i palačinke?!  - zavapih dok me ribetina urokljivog oka gledala s tanjura, provirujući ispod ploški limuna. Stankov i Anin znak pažnje koji nas je dočekao u apartmanu. Naizgled je to bila riba s gradela, ali okusa kao da se utopila u limunadi... Šteta ribe...
- Pa niste valjda gladni?! - brižno upita. Jesmo, o jesmoooooo! Jer osim ćevapa,  u konobi ne služe nikakvu drugu vrstu jela. A i oni su prijesni...
- Nismo! - odvratih nadajući se da kruljenje mog želuca ne dopire do Slavonije
Izmijenismo još par rečenica, a onda se vratih u realnost, trudeći se pogoditi što to spikerica na televiziji govori, bez glasa otvarajući usta...

Desetog dana Ane se već ranim jutrom promolila na vratima.
- Ah, gospođa gleda televizor... Ivane, sine, dođi malo...
Svrha njezine posjete bila je, dakako, naplatiti naš odmor i ponuditi nam da ako želimo ostanemo još dva dana, jer toliko lufta ima dok joj ne dođu sljedeći gosti.
I taj deseti dan sam bila gospođa, a Ivan je, naravno, bio samo Ivan. Premda se nikad ranije nismo vidjeli. Mora da odajem dojam rospije..
Ispričala se dragom što je zubalo zaboravila na kredencu, a onda mu iznijela gore spomenutu ponudu. Samo se usudi nešto obećat! Samo se usuuuuudiiii...
- Hvala Vam, ali ne vjerujem, znate mi više volimo istraživati... svake godine na drugo mjesto...  - rekao je pogledavajući me kriomice
Lažac! Svake godine ljetujemo na istom i ovo je bila tvoja ideja... Da promijenimo klimu... E, bogme smo je promijenili...

Jutro je svanulo sunčanije nego svih proteklih dana, ili mi se to učinilo zbog radosti jer konačno idemo kući. Stanko i Ane su nam još dugo mahali dok smo se spuštali niz strminu. Kroz otvoren prozor auta dopirao je smrad kontejnera i povjetarca s mora, a on se cijelo vrijeme zagonetno smješkao.
- Kud ideš ti? - pitala sam nakon što je prošao pored skretanja za izlazak na autoput
- Na more! Ideš sa mnom? - pokvareno se smijuljio
Nekoliko trenutaka sam zbunjeno piljila u njega, a onda mi je sinulo!
- Zapravo, ne! - rekoh nastojeći ostati ozbiljna - Radije bih još jednom pogledala Radovanov portal!
- Da se vratimo?
- Ne! Vozi za Primošten! - brzo dodah uz smiješak
- Da, GOSPOĐO!



MISAO DANA:

"Najveća stvar, koju čovjek u ovom svijetu može napraviti, je izvući najviše iz onoga što mu je dano. Samo je to uspjeh, i ništa drugo."

                                                                                                   (O. S. Marden)