ponedjeljak, 18. srpnja 2011.

Fališ mi...

Gordost. Tu bih riječ upotrijebila kada bih te sa samo jednom morala opisati. Jer snaga je prvo što sam primjetila na tebi. Onda je na red došla karirana pidžama labavih nogavica, pluto papuče i ona čudna frizura koja me natjerala na misao da si u prošlom životu sigurno bila sumo - borac. Išla si u istu školu, spavala u sobi tik do moje i čudno pisala slovo L, zbog čega sam dugo živjela u uvjerenju da neobičnijeg imena od tvojeg nema. Ti nisi znala ništa više o meni... Išla sam u istu školu, kriomice pušila u wc-u u sitne noćne sate, imala pidžamu vječito prekratkih rukava. Premda ti ovo posljednje ni dan danas ne dajem za pravo!

Ne znam što me natjeralo na ideju da predložim da mi budeš cimerica naredne godine. Sjećam se da sam kao razlog navela da ti mogu biti od pomoći, jer sam generaciju starija. Duboko u sebi uopće nisam mislila da ti pomoć treba... No, ti si bez puno premišljanja pristala i već sljedeće jeseni spavala na krevetu iznad mojega. Znam da su ljestve škripale pod tvojom težinom dok bi se penjala, da si nebrojeno jutara sišla da bi ugasila moju budilicu, koju po običaju, nisam čula, uredno slagala Martensice... Ali ne znam kada smo zapravo kliknule povezavši se na razini na kojoj vibriramo i dan danas. Kažeš, u onom trenu kad sam te bez ikakva povoda izljubila i stisla u zagrljaj, jer to je ono što je slomilo brane u tebi. Slomiti nesalomljivu, a ne sjećati se toga? Kakav peh!

S vremenom smo počele skupa učiti na hodniku, kuhati kavu čija bi se zrnca lijepila za zube, trčati u sumrak, dijeliti zadnji komad pizze od večere... Kazalište je postalo tjedna rutina, knjižnica omiljeno mjesto za izlazak, a kava kod "Brigite" u Nami naša jeftina investicija... Ti si najednom progovorila štokavicom, ja sam počela pričati zagorski... 
Dijelile smo radosti, ali u tugama smo bile još snažnije vezane. Držeći se za ruke tako čvrsto da mi se čini da bi ih prije slomili no razdvojili... Bila si moja snaga. Volim vjerovati da sam bila i ja tvoja.

Moj odlazak iz Zagreba bio ti je šok. Znam to, makar mi nikada nisi priznala. Ali tvoji pokušaji da me u njega vratiš govorili su sami za sebe. Mnogi bi digli ruke. Ne i ti... I premda su ti trebale godine u konačnici si uspjela. Dobro, možda je i vrijeme malo bilo na tvojoj strani... Neka je! Jer ispisale smo stranice života koje ćemo još dugo pamtiti, ostavivši dovoljno praznih, koje čekaju da se vratiš pa da ih popunimo onako kako mi znamo... Uostalom, tek smo načele novo desetljeće!

Eh, starka moja... čini mi se kao da smo jučer stajale bosonoge na pločicama, prljavih stopala i s tetovažama koje smo si kemijskom nacrtale. Čvrsto si me stisla u zagrljaj, jer sam samo par sati kasnije otputovala. Ti si let imala sljedeći dan. Sav moj trud da se ne rasplačem bio je uzalud... Sav tvoj... Gotovo sam zakasnila na vlak, ovlaš te ljubeći... "Volim te!" , odslovkala si dok je vagon isred tebe izmicao, a kondukter urlao na nas... Moj ruksak ostao je na tvojim ramenima i to smo shvatile satima poslije.  Bezbrižno si ga nosala po gradu dok sam ja u vlaku ronila suze, nevješto se skrivajući iza naočala...

I premda se uz sva čuda tehnologije vidimo i čujemo svaki dan, fališ... Da me nazoveš da bi mi rekla da me voliš jer taman toliko vremena imaš dok ti ne stigne tramvaj... da me istučeš ružom jer zašto bi moja bila čitava ako se tvoja slomila... da zajedno kukamo oko faksa, jer isti smo izabrale...  da me dižeš kad padam... i mrtva ozbiljna zamahneš dlanom uz riječi "sad me dobro slušaj..."... fali mi simultana kavica na g-mailu da te dekoncentriram i nasmijavam dok si na poslu... pa da mi onda kažeš da sam glupa jer si se zalila sokom / kavom / nečim trećim... Fališ mi da okreneš broj tebi neznanog lika, namamiš ga kao da sam velška princeza, a onda nas oboje dovedeš pred gotov čin i zaurlaš: "staraaaaa, ja ti našla frajera!"... da dobiješ želju za pušenjem kad mi ostanu još dvije cigarete u kutiji, iako si nepušač... da nazdravimo gričkom dok nas sve za stolom ugnjetavaš "gledaj u oči, kvrcni o stol..."... da vikneš "očeliči!!!", a onda šutke preuzmeš moj teret i nosiš ga dalje... fale mi tvoji SMS-ovi usred noći, koji, premda ih tada nisam u stanju dešifrirati, uvijek završe istim riječima - VOLIM... tvoje ime na displayu... pa čak i oni paralelni PMS dani kad se istresamo jedna na drugu, a onda se pravimo da se ništa nije dogodilo... Da skupa pjevušimo Manceovu Rajku... smijemo se domskim anegdotama... da me zagrliš pred spavanje... dovršiš mi rečenicu...  Fali mi tvoj ples... psihodelične odjevne kombinacije... i fini brzinski omlet premda, sad si dovoljno daleko da ti priznam, pretjeraš s mrkvom... Da raširiš usne u osmijeh, onako sa zubekima, pogledaš me u oči i kažeš "tu sam...zapamti to..."...

I jesi, tu si... Jer kud god idem nosim te sa sobom, baš onako kako ti nosiš mene. I da, možda bismo na taj način skupa mogle proputovati svijet... Ali prvo se ti vrati doma. Da te zagrlim... Jer od svih stvari, zagrljaj mi, nekako, najviše fali... VOLIM!

MISAO DANA:
"Nemoguće je točno odrediti trenutak rađanja prijateljstva. Kao što postoji kap koja prelije čašu kada je punite, tako nakon niza ugodnih iskustava postoji ono koje vam prepuni srce."
                                                                                                              (James Boswell)

Broj komentara: 25:

  1. bez teksta sam.....predivna oda prijateljstvu:)....
    falila si.....falili su ovakvi tekstovi na koje smo navikli od tebe:)....
    i nadam se da će se tvoje kockice posložiti tako da nam više ne nestaješ:)))....
    pusa:)..

    OdgovoriIzbriši
  2. i ako zivot ikada postavi prepreku ispred vas,ne dozvolite da vas udalji jednu od druge.Hrabro pogledajte problem u oci i razgovarajte.Razgovor izmedju prijatelja resava svaku nesuglasicu.Uzivajte u druzenju i zivotu:))))

    OdgovoriIzbriši
  3. Ajme..samo to mogu napisati♥

    OdgovoriIzbriši
  4. Zašto mi svaki put oči napuniš suzama????Jubim.

    OdgovoriIzbriši
  5. Pročitala sam. Dva puta. Između ćitanja ostavila sam pauzu od dva sata. Pauza je trajala dok sam skupljala hrabrosti prvi puta pročitati ono što piše ispod naslova, jer mislila sam da naslov krije neki fatalni događaj, a za to mi treba hrabrosti. A kad ono!!! Jedno predivno pismo prijateljici. Jedno predivno intenzivno prijateljstvo! Nisi me ostavila bez teksta, ostavila si me u razmišljanju kako je divno poznavati osobu do koje ti je tako stalo, i njoj do tebe, kako je divno doživjeti u životu prijateljstvo, sestru koju izabireš sama.... i kako ljubav ima mnogo lica. Drage moje prijateljice, neka vam traje čitav život vaše prijateljstvo, i čuvajte ga uprkos svemu što će život donijeti, i makar se možda i rastale na trenutke i razdoblja, sigurna sam da ćete i kada budete bakice, živahno sjediti na nekoj klupici ili uz kakav čaj i kolače, i jednako ćete si imati još puno toga za reći.... puse objema!

    OdgovoriIzbriši
  6. pročitala sam ovo u dahu, zgrabila mobitel iako je bilo osam ujutro i poslala Njoj poruku da je volim. Ponekad takve stvari uzimamo zdravo za gotovo, hvala ti što si me podsjetila na to. :*

    OdgovoriIzbriši
  7. Divno, prekrasno draga,oduševljena sam ovim prekrasnim pismom i proživjela sam ovo ali moja je otišla trajektom (skoro sam skočila u more za njom, uplakana i očajna) pa onda avionom preko oceana, još uvijek tamo živi ali ono što mi imamo je posebno i uvijek će biti. Puse vama prijateljicama.

    OdgovoriIzbriši
  8. Prekrasno,od sve siline emocija samo u ovom trenutku pišem prekrasno:)

    OdgovoriIzbriši
  9. Znaš što mi je sada na pameti? Zašto mi svi ne pišemo/govorimo/crtamo... (bilo što) ovakva pisma svojim dragim ljudima? Mislim da bi bilo puno manje nesretnih i zločestih na svijetu. a bome bi bilo i puno manje suza, pogovotovo naših koje čitamo tvoje postove.
    a treba samo skupiti hrabrosti i napraviti nešto vrlo jednostavno - napisati pismo i napuniti ga riječima iz srca. a ti to tako dobro radiš!

    OdgovoriIzbriši
  10. Ja sam svoju Najbolju upoznala prvog dana prvog razreda srednje škole. I još uvijek traje. Sad već duže jesmo, nego što nismo bile. I jedino s njom znam ugodno i šutjeti.
    Divno si ovo napisala.

    OdgovoriIzbriši
  11. Hvala vam svima na lijepim komentarima! :) I drago mi je da je moja priča o prijateljstvu u vama probudila emocije koje su vas podsjetile na vaša prijateljstva, prošla ili sadašnja, zaokruživši time ovaj totalno žeski post! :)) Puse!

    OdgovoriIzbriši
  12. Hi! I like this post so much, great!
    If you want come and visit my blog, and if you like, follow me!

    http://cosamimetto.blogspot.com/

    OdgovoriIzbriši
  13. Draga Lilly! Ovaj tvoj post sam pročitala nekoliko puta i sigurno ću ga još nekoliko puta pročitati jer me nešto stalno vuče nazad. Pročitala sam ga i svom dragom koji me je bez riječi slušao i gledao kako plačem poput malene djevojčice. Zaista ne želim zvučati patetično, ali tako sam sretna što si napisala ovaj post, tako sam sretna što postojiš, kao i tvoja prijateljica o kojoj si pisala, što postoji vaše prijateljstvo koje je neprocjenjivo... i to mi daje nadu razmišljati da "TO" ipak postoji... i da ću možda jednom i ja to doživjeti... Djevojčice, dirnula si me u srce, ne možeš si ni zamisliti koliko! Mislim da bi se trebala profesionalno baviti pisanjem, a ja sada javno izjavljujem da ću kupiti sve tvoje knjige! Šaljem ti najveći zagrljaj na svijetu!!!

    OdgovoriIzbriši
  14. @LadyNatP - :)*

    @Majto - hvala ti, djevojčice moja! ♥

    OdgovoriIzbriši
  15. Beskrajno mnogo mi vredi sto znam da imam bar jednog takvog prijatelja.

    OdgovoriIzbriši
  16. ajme baš predivno pišeš, baš nekako tvoje priče pobuđuju nešto lipo, humano, obraćanje pažnje na naizgled sitno

    navijam za nekakvu knjigu memoara ili nešto slično, stajat ću u prvom redu :D

    OdgovoriIzbriši
  17. Dirnuta sam i to jako ! Prekrasna priča iako u ovom trenutku pomalo tužna. Veliko bogatsvo imate u ovom divnom prijateljstvu, neka traje !

    OdgovoriIzbriši
  18. Prekrasno :)

    Podsjetila si me na moje domske dane i moje cimerice. Iako neke od njih imam na fejsu i u kontaktu smo, tako se sa sjetom sjećam svih naših ludih dana. Predivne 3 godine.

    OdgovoriIzbriši
  19. Svaki puta kada mi "TO" toliko nedostaje da mi se grlo stisne, kao da ne mogu disati... i onda dođem opet k tebi, pročitam ovu tvoju priču koja mi se urezala u pamčenje za sva vremena... priča koja budi nadu da "TO" za mene možda ipak negdje postoji...

    OdgovoriIzbriši

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...