Da sam ja Kina...

CRI online objavio je natječaj kojem sam se odazvala. Ne mogu reći da sam oduševljena načinom organizacije istog, od samog starta postoji neravnopravnost među kandidatima zbog činjenice da su, unatoč dugom vremenskom rasponu natječaja, prve objavljene priče odnijele i najveći broj glasova. A taj najveći broj karta je za najmnogoljudniju zemlju svijeta. Priča je poslana jučer i od danas se može pročitati pod gore navedenim naslovom i ovdje, a s vama ću je podijeliti na blogu, ne da bih vas molila da glasate, nego jer opet izbivam pa da to makar ovako nadoknadim.
Komentirati konkurenciju, glasanje i reakcije čitatelja na pojedine priče ne bi bilo primjereno, no meni osobno nije nimalo u kineskom duhu da se oko svega, na dotičnom portalu, zakuhao pravi mali virtualni rat. Šteta, jer pisanje je jedna jako lijepa stvar. Dovoljno je samo da ga volite, i već ste na drugom kraju svijeta! A ja sam perom već otputovala...


                                                      DA SAM JA KINA

Kapljice kiše gusto su sustizale jedna drugu, ostavljajući za sobom na staklu male puteljke unatoč kojima sam i dalje razaznavala vrt. Nije me mamila njegova mokra zelen, rastuće lokvice vode i sivilo oblaka koje se prijeteći nadvijalo zaklanjajući ono malo svjetla koje je dopiralo u unutrašnjost. Zapravo se činilo kao da se oblak nevidljivo ugnijezdio u radnoj sobi. Robeći s njome i moje raspoloženje.

Uz škripaj sam zatvorila vrata i pažljivo odloživši šalicu čaja požurila razastrti zastore. Ondje se kiša činila još glasnijom, hladnoća s druge strane prozora nekako bližom pa sam, obgrlivši se rukama, čvršće oko sebe stisla prostranost djedova kućna ogrtača boje šljive. Voljela sam miris njegove radne sobe. Lovačke trofeje koji su me promatrali sa zidova obloženih lamperijom. Jezivu tamu kamina uz čije pucketanje mi je ispričao neke od svojih najljepših priča. I lovačkih, dakako. Ali nisam voljela luster. Morbidnu stvar od jelenjih rogova koja je visjela sa sredine stropa podsjećajući na golemu trnovu krunu koja se vječito lagano njihala, poput upozorenja da se odozgo misli strustiti i zarobiti me u svoj obruč. Gledajući u nj sa strahopoštovanjem, upalila sam prašnjavu lampu na radnom stolu. 

Masovni hrastov ladičar izgledao je kao da čuva tajne čitava svijeta. Hrpa papira, knjiga, i raznoraznih črčkarija činila je kompoziciju kreativnog nereda u kojem se snalazio samo njegov vlasnik. Blago sam se nasmiješila ugledavši u gomili crno bijelu fotografiju na kojoj splašeno odmaram na djedovu koljenu dok nam pod nogama leži pas. Pomislih kako sam zapravo vrlo plašljiva djevojčica, no okrenuvši sliku i pročitavši naglas godinu, shvatih kako je od djevojčice ostao samo strah. Strah koji se munjevitom brzinom razlijevao žilama čak i sada dok su zvuci grmljavine nadglasavali pljusak, natjeravši me da zaklon potražim u udobnosti starog, kožnata naslonjača. Pa premda se činilo da njegova hladnoća probija kroz frotir, osjetila sam se nekako sigurnom. Kao da se sva mudrost, znanje i iskustvo mojeg djeda nalazilo skriveno u grubim napuklinama kože koje sam osjećala pod jagodicama...

Kada je munja proparala nebo obojivši sobu plavičastom svjetlošću, srce mi se na tren spustilo do stopala. Djelić sekunde... Isti onaj u kojem sam uspjela primjetiti stari prašnjavi globus u kutu vitrine s knjigama. Zar je moguće da ga još čuva? Primakla sam se polici, uzela ga u ruke, a onda nježno otpuhavši prašinu zavrtjela kuglu zemaljsku. Šarenilo žućkastih tonova polagano je počelo usporavati i piknula sam prstom zaustavivši ga. Marijanska brazda!

- Ah... gdje bih uostalom mogla i pasti nego u ocean... - uzdahnuh ironično

- A gdje bi željela pasti, puslice? -

- Djede...? Nisam čula kad si ušao...

- Znam da se bojiš grmljavine pa sam sišao... - izgovarao je obgrlivši mi ramena - Odi, sjest ćemo i igrati se.. kao nekad! 

- Ne mogu vjerovati da ga još čuvaš...

- Znači mi... - reče štipnuvši me za obraz

Znala sam da mu znači. Sada, podsjećajući me na sve zaigrane večeri koje smo provodili pred kaminom, znači i meni. Kupio mi ga je davno, na jednom od putovanja i baš me se nikada nije osobito dojmio taj dar. No, onda se djed domudrio osmislivši simpatičnu igru kojom me tjerao na razmišljanje i učio zemljopisu. Iako mi je to bio jedan od mrskijih predmeta, igru sam voljela. Iz radne sobe smo mogli otputovati na kraj svijeta samo okrenuvši globus. Globus koji sam se upravo spremala iznova zavrtjeti.

- Da sam ja... - izgovorila sam i snažno prstom zaustavila ples boja koji se odvijao pred očima - Yan...Ya...

- Yangzhou?

- A valjda... - slegnuh ramenima

- Daleka Kina... Izvrsno! Onda, puslice... što bi bila da si ti Kina?

- Djede... baš moram? - pogledah ga molećivo - Nisam raspoložena...

- Nimalo kineski... pokušaj ponovno!

Duboko uzdahnuh ogledajući se po sobi. Ništa kineskoga ovdje nije bilo. Ništa kinesko nije mi padalo na pamet. A i ono što bi mi palo, poput lokalnog kineskog dućana, ne bi zadovoljilo djeda. Ne onda kada sam bila malena, kamoli sada. A tada sam spazila šalicu, sada već hladnog čaja...

- Da sam ja Kina... plovila bih kroz život nesputanom elegantnošću poput listića u šalici čaja. I ne bih se nervirala zbog gluposti kao što to obično činim...

- Jako dobro... još!

- Držala bih se zacrtana cilja kao što su se trgovci držali Puta Svile, a ne bih se gubila po prečacima...

- Hmmm... što još?

- ... bila bih gorda poput Kineskog Zida, nesalomljiva poput bambusova pruća, blagoglagoljiva kao zvuci dizija, poput baruta već eksplodiram! 

Oboje se grohotom nasmijasmo na ovo.

- Oooo, to je istina... 

- Znam djede, ali mi nedostaje umijeće ratovanja Sun Tzua..

- Mlada si, naučit ćeš... No... nastavi...

Na tren sam zastala. Glavom su mi se rojile slike yinga i yana, korito Žute Rijeke, karakterističan miris kineskog dućana iz kojeg se, zahvaljujući svojim potrošačkim navikama, uvijek vratim s nekom stvarčicom za koju tek naknadno ustanovim da mi uopće nije bila potrebna. No ne mogu odbiti blagost i ljubaznost simpatičnog trgovca dok izgovara "Lijepo hvala, Vi doći opet nam!", pa se uvijek vratim... Slike gužvi kakvih kod nas ni na vrhuncu turističke sezone nema, no trebalo mi je nešto više... Nešto što nisam bila ja... 

- Da sam ja Kina... bila bih gorda poput Kineskoga Zida, teško osvojiva poput Himalaje... tajnovita poput Zabranjenog Grada, nježna poput svile i ljubila žarom Goruće Planine...

- Dakako samo one koji bi izdržali sve nabrojane ekspedicije - nasmiješio se djed, no nisam se dala smesti...

- ...imala bih smirenost tibetanskih redovnika,  mudrost Konfucija, radost bih iskazivala poput vatrometa najsjajnijih boja... bila bih pažljivija, i ne bih bila Svinja po horoskopu...

- Vrlo dobro, puslice! 

- Ali djede... ja nisam Kina! I nekako, čisto sumnjam da na ovom ovdje čudu - rekoh pokazujući globus -  postoji državica koja bi trenutno mogla oslikati moje sadašnje, nimalo zavidno stanje...

Nije ništa rekao. Ali sam mogla osjetiti da je bio uz mene, sad i svo ovo vrijeme kroz koje me život bombardirao svim manje lijepim... Možda sam ipak imala postojanost nečeg kineskog  što me tjeralo da, iz dana u dan, koračam dalje. 

- Mei Hua! - djed je prekinuo tišinu 

- Mei što?

- Mei Hua si ti, puslice... 

- A znači ipak postoji neka sirota boguizanogu državica...

- Slušaj me... - prekinuo me djed - Mei Hua je šljiva, boje baš poput tog ogrtača

- Šljiva sam? Baš lijepo... - uzdahnuh pomalo ironično, stežući frotir još malo čvršće uz sebe

- Ne obična šljiva, kćeri. Šljiva koja cvjeta po najoštrijoj zimi, u čijim raskošnim plodovima se uživa tek kasnije. Kinezi ga smatraju najjačim cvijetom, cvijetom koji predstavlja simbol snažne duše, spremne da nadvlada sve poteškoće... Ti si taj cvijet! 

Šutke sam ga gledala. 

- I znaš, puslice, možda na ovim zidovima nikada neće visjeti rogovi plavog kozoroga, možda tebe put nikada neće nanijeti na onaj kraj svijeta... ali to te ne smije priječiti da od Kine ukradeš najbolje što možeš i živiš s time najbolje kako znaš...

- Djede, - rekla sam bacivši mu se u zagrljaj - zapravo ne bih htjela mudrost Konfucija. Što će mi, kad imam sve predispozicije da naslijedim tvoju? 

Nasmiješio se poljubivši me u čelo.

 - Mei Hua! Sviđa mi se... - rekoh dok je kiša i dalje krčila svoj put...

MISAO DANA:

"Čovjek je sretan onoliko koliko je sposoban usrećiti druge."

                                                                                                (Kineska poslovica)