
Jutro je počelo nikako. Nakon neprospavane noći provedene nad knjigom, prijepodne je bilo rezervirano za rješavanje birokratskih poslova (čitaj čekanje u redovima dok teta na šalteru podgrijava čušpajz - vjerovali ili ne u mom gradu je tako!). Vremena za odspavati nije bilo, kavu sam kuhala napola otvorenih očiju i valjda me sam Svevišnji trznuo da izmaknem nogu u trenu kad se džezva, za koju sam zapela rukavom, strustila na pločice... Pidžama je zalivena (
Bogu hvala na širokim nogavicama!) no ionako je na redu za pranje,a pločice se daju srediti. Ja? Neozlijeđena i zbunjena...Čišćenje će me barem razbuditi...
Čekajući da se semafor zazeleni, zabavljam se brojeći oblačiće daha. Nema veze što prometa uopće nema i što bih da je toplije
zebru mogla prijeći i gola. Bitno je da imamo semafore! To pridonosi statusu grada. Valjda!
Nije naodmet primjetiti ni da kontejneri koji me gledaju s druge strane uopće nisu ispražnjeni. Zagonovjetački zaključujem kako u ovom gradu nitko ništa ne radi, kako se novac troši na nepotrebne stvari dok ruševine i dalje podsjećaju na rat... Sramota! A onda... ON.
Suhonjav starčić s velikom kartonskom kutijom prilazi kontejneru. Prva misao koja je proletjela mojom nenaspavanom glavom bili su neželjeni mačići ili štenci koje ondje namjerava ostaviti. E, nećeš!!! Bez razmišljana zakoračih na ploč...TUUUUUUUUUUUU!