Zmajice...

- Tko je? - govorio je pospani glas s druge strane portafona dok smo se nas dvije hihotale zapravo ničemu, sjedeći samo sat vremena ranije na autobusnoj stanici i čekajući osam sati kako bi probudile cimericu u neko pristojno vrijeme.
- Mi smo! Tuka je zaboravila ključ! - pravda se K. nevješto između dva štucaja
- Oprosti mila, al´ tko bi se sjetio? Znaš mene...
Sad se već hihoće i I. dok nerazbuđeno petlja trudeći se otvoriti nam ulazna vrata:
- Odite gore!
Ulazimo u velikom stilu u zgradu i dok u sunčano nedjeljno jutro normalni ljudi spavaju snom pravednika, nas dvije dobivamo neočekivan napad smjeha...
- E, stara... a onaj lik! Daj zabrij! - grohot
Nemam pojma koji lik, ali grohoćem se skup s njom dok se penjemo na daleki treći kat, Bogu hvala, ne baš useljene zgrade.
- Upadajte zmajice! - govori I. kroz smiješak stojeći kraj otvorenih vrata stana - Ja sam mislila da se cijela zgrada trese koliko se vas dvije smijete! I ja bih se smijala s vamaaaaa!!!
- I. sutra ćemo o tome, sad se fakat ne mrem sjetit! - odvažno i ozbiljno govori K. skidajući šal
- Zaboravila si od stepeništa do tu?! - pitam u čudu pa sve tri iznova prasnusmo u smijeh
- Daj odite spa´t! Pripite ste!!!
- Tko?! Mi?! -zavapismo u glas - I. ti još spavaš, ne vidiš dobro! Odi se umiti!

10 minuta kasnije, nakon što smo zakleta nepušačica K. i ja konačno zapalile cigaretu, jer uz punu kutiju istih ranije nismo imale upaljač (peha li!), ležimo jedna pored druge u krevetu, nesvjesne da s na pola skinutom šminkom više podsjećamo na dvije pande nego šmizle koje su se tek vratile iz izlaska.
- K., spavaš?
- Spavam!
- A, daaaaaj... Za ozbač pitam!
- Spavam!
Ok, ne spava, dakle mogu bit uporna u namjeri da istresem ono što mi se vrti po glavi dok još nisam zaboravila.
- E?
- Spavaaaaaam...
- Se sjećaš ti onog lika? I one trebe?
- Je, kog od sto čudaka koje smo večeras upoznale?
- Pa Pocahontasa! - rabim kodno ime za Davorka koji izgleda poput Indijanke, a uljudno nam je objasnio da je malo s Pašmana, malo Slavonac, ali je inače iz Sesveta...
- Aha, kaj s njim?
- Ma nikaj! Treba je poanta!
- Kaj s trebom?
- Pa tražila ga je cigaretu. A on je nju tražio pusu, pa mu je dala pusu... Pa ju je tražio da mu da pusu u usta.. Pratiš me?!
- Pratim!
- E, i onda kad ga je poljubila u usta onda je rekao da bi se on malo žvalio, pa su se malo žvalili... Odvratnoooo, šta ne?
Tišina... Taman kad sam mislila da je zaspala slavodobitno se diže u sjedeći položaj u krevetu, polužmirećki zauzima neku mislilačku pozu i totalno neočekivano me počasti:
- Znaš stara, nisam mis´la da bum ovo ikad izgovorila, al´ fakat si jeftina! Prodala si se za pljugu! Za pljugu!!!
Gledam ju u nevjerici, popravljam poplun i uz smiješak se okrećem na svoju stranu kreveta. Nije me pratila. I bez imalo grižnje savjesti se spušta natrag na jastuk.
Ponovno pet minuta tišine, a onda se opet diže u sjedeći položaj...
- Stara?
- Mmmm...?
- E, znaš kaj?
- Znam, isprika...
- Sorry kaj sam ti rekla da si jeftina, ali... ja sam si fakat zab... zabrijala krivo... mislim nije mi bila namjera... I znaš... Sorry, volim te... - izgovara liježući nazad - samo to sam ti htjela reć
- Daj šuti i spavaj!
- E, stara...
- Volim i ja tebe!
- Ma znam, ne to...
- Nego kaj je sad?!
- Baš mi je došlo još jednu zapalit! Daš pljugu?
- Dam! Daš pusu?


MISAO DANA:

"Malo je ljudi neosjetljivih na prešutno poštovanje sadržano u pažljivom slušanju."

                                                                                               (Dale Carnegie)