petak, 17. prosinca 2010.

Gdje ljetuje Djed Božićnjak...

Ljetos, dok sam ugodno leškarila na suncu skupljajući energiju za baš ovakve hladne zimske dane, pažnju mi je plijenio Djed Božićnjak! Da, baš on! S pravom pravcatom bradom, u ljetnjom izdanju, druženju s djecom... Svi su se željeli s njime fotografirati, prozboriti koju riječ... Srdačan i pristupačan, pozirao je, odgovarao na pitanja domaćih i stranaca (pa on doista govori mnoge jezike!), a ja sam sve znatiželjno motrila skrivajući se iza oboda slamnatog šešira...
Djed, naime, ima i družicu. Ne bi se ona baš mogla nazvati Bakom. Ja ju od milja prozvah Mrazicom.  Dvadesetak godina mlađa, vitka i sa šarmantnim pletenicama što nehajno vise preko ramena nimalo skrivajući gole grudi. A onda sam se jednog dana iznenadila. Jer njih dvoje na plaži skupljaju plastičnu ambalažu! Djed tu i tamo s obližnjeg drveta ubere koju smokvu i ljubazno je donese svojoj draganoj koja ga zauzvrat nagradi poljupcem.

Dojadilo mi je! Izdržala sam punih pet dana i morala sam saznati odakle potječe Djed Božićnjak i što radi ovdje, u mjestu u kojem ljetujem godinama. Nikad ranije nismo se sreli! Koga pitati? Gazdarica ima toliko posla pa ju ne srećem ni u prolazu, u konobama su gužve da se u letu primaju narudžbe i jedina osoba kojoj se mogu obratiti lokalni je konobar koji već zna što pijem pa više i ne osjeća potrebu da me to pita....



- Dobro, Frane, je li ovaj Djed Božićnjak lokalna maskota ili... - upitah jednu večer dok je na gradskoj pozornici osrednji bend izvodio domaće i strane hitove, a Mrazica se, malo manje naga uvijala uz taktove, bokom udarajući u Djeda
- Aaaaaaa... ma ne - nasmija se Frane - on ti je bia kapetan broda! Cili život! I onda ga pokralo!
- Tko ga je pokrao?
- A ne znan, pokralo ga! Ima je dvista tisuća i sve mu odnilo! - govori Frane obazirući se uokolo jesu li svi gosti posluženi...
- A što s Mrazicom?
- A to mu je žena! - nasmija se - Samo puno mlađa od njega! Kad ga pokralo svi su mislili da će ga ostavit, al ona ostala s njin i sad tako lutaju i skupljaju okolo boce...
Razrogačenih očiju gledam u Franu u nevjerici. Dobro, mislila sam da ih možda grad plaća da animiraju dječicu i goste na plaži, da tu i tamo onako za usput pokupe i koju bocu kako bi očuvali čistoću... Ali ovo...Šok!
- Si vidila šta je ljubav, a? - govori Frane - Pokralo ga i ona svedno ostala s njin i skuplja boce, a koliko je mlađa i mogla bi drugog nać... A e...
- A e... - dodah po domaći




Ne mogu se odlučiti ima li ova priča tužan ili sretan kraj... Ljubav je uvijek lijepa, ali neko zrnce gorčine neminovno postoji... Možda u vidu razočarenja sustavom koji nije prepoznao mogućnost koju njih dvoje tako nesebično nude. Jer nisu naporni, nametljivi.... Dapače, zanimljivi su svima. Djeci ponajviše! Nesebično uzvraćaju osmijehe i čašicu razgovora... I šteta da to netko nije prepoznao, ili samo nije želio, i omogućio im priliku za dostojanstven život. Koji unatoč svemu, žive u toliko očiglednoj sreći! Iznova dokazujući onu staru da nije u šoldima sve...

MISAO DANA:
"Kad osuđujete druge ljude, vi ne donosite sud o njima, već o sebi."
                                                                                                 (Wayne Dyer)

Broj komentara: 15:

  1. Prelijep post!!!
    Pusa i ugodan vikend.

    OdgovoriIzbriši
  2. aaaaaaaaaa... kako lijepa priča, i tužna.
    Ma ima oko nas jako puno dobrih i plemenitih ljudi, samo šteta što ih češće ne primjećujemo. Sve je rečeno u misli dana.
    Lilly, svakim postom sam sve više oduševljena tvojim blogom.

    OdgovoriIzbriši
  3. ...bogami i nije,ali š njima je lakše,nažalost.Dirljiva priča i sve češća svakodnevica.

    OdgovoriIzbriši
  4. Divna životna priča, pomalo tužna :)) Ali, ako su njih dvoje zadovoljni, onda tako mora biti. Istina je prije svake osude (ako uopće potrebne), bolje malo promisliti, svaka priča ima i svoju drugu stranu medalje. Pusa :))

    OdgovoriIzbriši
  5. Vrlo zanimljiva priča, nadam se da su u međuvremenu dobili priliku za bolji život!

    OdgovoriIzbriši
  6. To je život! Nikada nije idealan prema nekom modelu....no, meni ova priča i nije tužna, jer ljepota je u malim stvarima, a ljubav nema cijene, odnosno 200 tisuća nečega nije mjera za ljubav. Veličina čovjeka je kada i u neugodnim i teškim situacijama ne klone i ostane častan. I oplemenjen. A takav, oplemenjuje i nas. I posramljuje.

    OdgovoriIzbriši
  7. Super post! I baš tako kao što si rekla: "Nije sve u šoldima!"

    OdgovoriIzbriši
  8. predivan post, a tako tuzna prica...Nadam se da su djedica i mrazica sretni i dalje bez obzira na sve...

    OdgovoriIzbriši
  9. Kako imaš originalne postove,
    to je baš tvoj pečat u ovoj blogosferi!
    Oduševiš me svakodnevno, iznova:)
    PUSA!!

    OdgovoriIzbriši
  10. Ovo je osvježenje dana..odličan post!
    Pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
  11. Prvo sam htela da napisem kako je tuzna prica... a zapravo je srecna - pa, hej, oni imaju jedno drugo!

    OdgovoriIzbriši
  12. Iskreno srce ne mari za spoljašnjim obličjem, divim se njihovoj iskrenoj ljubavi!!!
    Iako je pričica tužna jako lepo opisuje da su snaga i bogatstvo duha jedina prava životna blaga.

    OdgovoriIzbriši
  13. Staram się nie krytykować.
    Pozdrawiam kochana!Buzie ciepłe-aga

    OdgovoriIzbriši
  14. divna prica, jeste da je tuzna, ali po meni ipak ima srecan kraj, nisam inace za te velike razlike u godinama, ali kad sam procitala ovo, onda mi je bilo milo, neka su oni zajedno i srecni, pa makar i bez para....jeste da se ne zivi od ljubavi, ali sam sigurna da se snalaze za pristojan zivot!genijalne su slicice! :)

    OdgovoriIzbriši
  15. ajme baš lijep post...

    da znaš da taj tvoj ima brata u splitu! samo je naš malo zapušteniji, al isto šetucka okolo s kapicom bilo lito, bila zima :D

    OdgovoriIzbriši

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...