Za mene je ljeto...

"...milovanje rosnih vlati trave po golim stopalima, stotinu dječjih osmijeha uokvirenih čokoladom, onaj osjećaj radosti i ljutnje kad te val zapljusne po suncem užarenoj koži, kap smole koja zabrljavi križaljku koja mi je tako dobro išla, dosadno zujanje komarca, povjetarcem donesen miris roštilja, obiteljska druženja na otvorenom do dugo u noć, kad pokušaj da okupam Rosie završi tako da smo obje mokre, zrele rajčice u bakinu vrtu, miris tetina džema od marelica i kiselih krastavaca na brzaka, zvuci kosilice i onaj čudan spoj benzina i netom pokošene trave, klapski zvuci u predvečerje, lica što samozatajno proviruju ispod klobuka šešira, oblutak koji me žulja ispod ručnika, kockice leda što nestaju u čaši, striček što urla ulicama "lubeniceeeeee"...  Ah, ljeto... fališ mi! Dobrodošlo!"

Rainy summer...

Kada je konačno odlučila stati, kiša je za sobom ostavila nekolicinu prijetećih oblaka koji se kreću teško i sporo, poput upozorenja da se ne radujemo suncu tako skoro. Ne namjeravam plakati nad ovakvim meteorološkim razvojem događaja, i bez suza je sve dovoljno natopljeno. Ali uživati uz šalicu toplog čaja od mente, dok pod prstima škripe stranice napetog štiva, a sa stola mi se smiješi Vesnin kolač u zdjeli, zvuči kao dobro iskorišten tmuran dan!

Doba Šive...

"Ti ćeš biti zvijezda koja će ponovno stvoriti moj svemir, svjetlo koje mi je obećano prije toliko mnogo godina. Čim naučiš voljeti, ja ću biti ona koju ćeš voljeti najviše."

Čitati bilješku o piscu, nekako i nije moj običaj, jer uvijek priliku pružam djelu, a ne onomu tko stoji iza pera. Zato sam, gotovo čitavu trećinu ovoga romana bila u uvjerenju da ga je napisala žena. Pa, premda je Manil muškarac, pišući u ženskom licu, snagu majčinske ljubavi, emotivnih previranja i ženske nesigurnosti dočarao je na uistinu divljenja vrijedan način. Stvorivši tako epsku priču koja je u konačnici uvrštena na listu najboljih romana desetljeća za nama.

Sažetak:
Pedesetih godina prošloga stoljeća, Indija se nalazi  na raskrižju tradicije i iskoraka u moderno doba, dok istovremeno netrepeljivost između hindusa i muslimana prati i ona među hindusima samima. Meera, mlada žena na pragu života, pričajući svoju životnu priču, oslikava položaj žene svoga mjesta i vremena, boreći se do posljednje stranice za ono za što je oduvijek bila zakinuta - ljubav. 


Manil Suri, približavajući čitatelju ondašnji indijski poredak, nije zakoračio u novo i nepoznato. Dapače, brojne mahom književnice smjestile su svoje ljubavne priče u političke prekretnice ove zemlje, dodajući im time snagu i vrijednost. Ipak, ni jedna nije uspjela postići savršenu simbiozu. Manil je uspio. I iznova učvrstio moje uvjerenje da žensko pero nikada ne ostavlja tako senzualan trag kao ono kojim piše muškarac.

Fališ mi...

Gordost. Tu bih riječ upotrijebila kada bih te sa samo jednom morala opisati. Jer snaga je prvo što sam primjetila na tebi. Onda je na red došla karirana pidžama labavih nogavica, pluto papuče i ona čudna frizura koja me natjerala na misao da si u prošlom životu sigurno bila sumo - borac. Išla si u istu školu, spavala u sobi tik do moje i čudno pisala slovo L, zbog čega sam dugo živjela u uvjerenju da neobičnijeg imena od tvojeg nema. Ti nisi znala ništa više o meni... Išla sam u istu školu, kriomice pušila u wc-u u sitne noćne sate, imala pidžamu vječito prekratkih rukava. Premda ti ovo posljednje ni dan danas ne dajem za pravo!

Ne znam što me natjeralo na ideju da predložim da mi budeš cimerica naredne godine. Sjećam se da sam kao razlog navela da ti mogu biti od pomoći, jer sam generaciju starija. Duboko u sebi uopće nisam mislila da ti pomoć treba... No, ti si bez puno premišljanja pristala i već sljedeće jeseni spavala na krevetu iznad mojega. Znam da su ljestve škripale pod tvojom težinom dok bi se penjala, da si nebrojeno jutara sišla da bi ugasila moju budilicu, koju po običaju, nisam čula, uredno slagala Martensice... Ali ne znam kada smo zapravo kliknule povezavši se na razini na kojoj vibriramo i dan danas. Kažeš, u onom trenu kad sam te bez ikakva povoda izljubila i stisla u zagrljaj, jer to je ono što je slomilo brane u tebi. Slomiti nesalomljivu, a ne sjećati se toga? Kakav peh!

Apple smiles...

Za dobro zdravlje, navodno je potrebno nasmiješiti se petnaest puta dnevno. Iako ima dana kada nam osmijeh ne silazi lica, ima i onih kada nam do istoga uopće nije. No, poslužimo li ga na tanjuru, tada ni onaj pravi zacijelo neće izostati...

Rope bracelets...

Što s narukvicama koje više ne nosimo, jer nam se ne sviđaju, ogulile su se ili nam se čine tako jadnima da njima ne možemo podići niti jednu odjevnu kombinaciju? Uz malo truda i užeta možemo ih zakamuflirati i učiniti zanimljivim modnim detaljem u ove vruće, ljetne dane. Nježno će naglasiti preplanulu put i izvrsno se stopiti sa safari look-om. I premda je izvorna ideja ponešto drugačija, ja sam i ovog puta sve napravila po svome. Evo kako:

Vesele djevojčice...

Ova simpatična nagrada stigla je od Anabele. Draga moja, iznimno si me razveselila! Zašto? Zbog samog izgleda nagrade, u kojoj sam na prvu prepoznala nas dvije... Konačno u radosnom izdanju, sa smiješkom na licu, mjehuriću ružičaste sapunice koja je jednopotezno oprala prašinu što je ostala za nama... S buketićem cvijeća iz mog vrta i originalnim rajfićem kog su izradile tvoje vješte ruke! Hvala ti! ♥
Kako je ova djevojčica prilično znatiželjna, morala sam joj odgovoriti i na neka pitanja...