Skipper...

Meditaciji, progresivno mišićnoj relaksaciji i akupresuri usprkos, glavobolja je i dalje stezala obruč oko moje glave uzrokujući vrpoljenje u krevetu. Pa mi nije preostalo drugo nego da u pomoć pozovem svog starog prijatelja Svetog Antu. Ispričala sam se što ga budim u sitni sat, a onda ga zamolila da ako je ikako moguće među izgubljenim stvarima pronađe moju staru glavu i o tom me jednostavno obavijesti odnoseći grč u ovoj koja leži na jastuku. Veseo zvuk crkvenog zvona koji je potom uslijedio počastio me pomisli da zacijelo ludim. Božić nije! Obrisi namještaja još se ne mogu razaznati pa ne uspijevam vidjeti ni položaj kazaljki na satu, no po šuškanju koje dopire iz spavaće sobe mora da je pet; mama se sprema za nove radne pobjede. Ante, jel moguće da si to ti? - pomislih pridižući se u sjedeći položaj. Zvona su u tom trenu stala. Oooook, uz sve još mi samo i nadnaravna iskustva trebaju u životu. Zaključivši da ću o tom razmišljati naspavana legoh natrag. A onda novi zvuk. Sirena!
- Mama?!
- Mmmm?
- Jel to sirena? - zabrinuto upitah splašena zavijanjem koje su naši i okolni psi sinkronizirano pratili
- Napad... - odvrati pospano iz mraka
- Da, a ´ko napada? Vanzemaljci?!
- Obljetnica napada na grad, zaboravila si... jel nisi čula zvona?
Znači Ante, ipak nisi ti...
- Jesam - rekoh pomalo razočarano - ali prošlo je 20 godina!!! Ne moraju me zato buditi u... u...
- Pet i deset! Svake godine u pet i deset, kao prije...
- Kao prije dvadeset godina...



Prije dvadeset godina jedna djevojčica završila je prvi razred. I premda joj je učiteljica zločesto udijelila jedinicu jer osim Dobro jutro Sunce, dobro jutro ptice... pjesmicu nastaviti nije znala, a i s crtanjem zvijezde bila je slična stvar, u konačnici je prošla s peticom i od djeda dobila lutkicu koja joj se iz izloga smiješila svakog dana na putu do škole. Bilo je to čudo od lutkice, ako djevojčicu pitate. I premda su je nazivali novom vrstom barbike, radilo se zapravo o posve drugčijem plastičnom biću. Pogleda preplašenog laneta i spuštenih stopala Skipper je izgledala kao da može osvojiti svijet. Barem onaj djevojčičin. I tako je nekako i bilo. Postale su nove najbolje prijateljice, izazivajući zavist ostalih barbika, a uspjela je glavom zavrtjeti i Kenu osobno. Igrale su se čitavo vrijeme, dijeleći uzbuđenje zbog prvih školskih praznika. Dok njihovom ulicom nije zatutnjao zveketav, teški zvuk topova. Zajedno su gledale te čudne zelene nakaze što su za sobom ostavljale blato, a već nekoliko dana kasnije bile prisiljene otići baki na selo. Uzevši sa sobom samo nekoliko stvari, držeći mamu čvrsto za ruku i s uvjerenjem da će se kući vratiti već nakon vikenda bacile su posljednji pogled te godine na svoj dom.
Baka ih je dočekala srdačno, djed i više, i osim kolona nakrcanih traktora i automobila koje su se sporo vukle tek nedavno postavljenim asfaltom sve se činilo uobičajenim. I metci koji su zavijali kroz polja kukuruza s vremenom su postali sasvim uobičajena stvar. Miris podruma, paleža, zvuci eksplozija. Ni Skipper ni djevojčica nisu se bojale. Ili od svog ružičastog svijeta nisu bile svjesne situacije koja vlada. Sve do jutra kada su bile primorane napustiti i bakin dom. Skipper je u žurbi ostala sjediti na stolu verande, a djevojčica je postala izbjeglica.  Ružan naziv, jel´ da? Vrlo brzo će spoznati da je to najružnija riječ koja postoji na području bivše države. No, bilo se lakše nositi s pogrdnim nazivom nego s činjenicom da nema nikakvih saznanja o djedu.
- Selo gori! - baka je vidno zabrinuta i kroz šapat rekla majci nastojeći da ne preplaši djevojčicu
- Nek sve izgori, samo nek mom tati nije ništa! - odvratila je majka kroz suze
Suze su se djevojčici usjekle u pamćenje. Te će ih se sjetiti i godinama poslije, kada joj na tu scenu i vlastite krenu kliziti niz lice...
A onda je jednog dana djed kročio na vrata. Tuđa vrata. Vidno iscrpljen i pod teretom teške kožne jakne je ustvrdio da svojih vrata više nema. Sve je progutala vatrena buktinja.
- Nisam znao šta bi´ uzeo! - izgovorio je sliježući ramenima, a potom iz nutarnjeg džepa jakne izvukao ni manje ni više nego Skipper, i popravivši joj šiške pružio je djevojčici. Djevojčica se izuzetno obradovala bacivši mu se oko vrata i dugo ga grleći, zanemarujući gunđanje bake koja je kroz suze dodala:
- Pa si uz´o barbiku!
- Skipper!!! - ispravili su je djed i djevojčica uglas, no baka kao da ih nije čula, plačući za kućom, marvom, selom...
- Šta plačeš ti? - djed joj se strogo obratio - Tu je kuća - reče obgrlivši nas - lako za zidove...
Bio je u pravu. Jer jedini dom koji izbjeglica ima, onaj je u snažnom zaklonu zagrljaja svoje vlastite obitelji. Obitelji na okupu.
U doba zveckanja oružja i fijuka metaka, djed je prohodao zavidnu kilometražu noseći sa sobom samo golu, simpatičnu plavušu spuštenih stopala. Je li mu ona spasila život teško je reći... Ali svakako je bila svijetla točka u vrtlogu užasa. Užasa koji je na kraju stao.  Jer morao je stati...

Danas je tome dvadeset godina.
Djevojčica je i dalje pomalo djevojčica. Sjedi u onoj istoj kući kraj koje su jednom davno protutnjali tenkovi,  tipkajući za tastaturom. Uskoro će otvoriti svoja vrata i pustiti jutro u dom. Zvijezdu ni dan danas ne zna nacrtati, a pjesmicu nikada nije ni naučila...


Djed svakog popodneva sjedi na verandi novosagrađene kuće. Pa iako je morao pod stare dane krenuti od nule, zidovi mu i dalje ne predstavljaju ništa. Djeca, baka i unuci, to je njegov dom. Noge ga, doduše, slabije služe, ali često se voli našaliti da je to zato jer ima spuštena stopala poput Skipper.


A gdje je završila Skipper? Djevojčica ju je dugo čuvala. S vremenom se skućila, nabavila Vespu, ali se nakon Kena više ni u kog nije zaljubila. Mislim da ga nikad nije preboljela, unatoč tome što je često očijukao s barbikama. Skipper je trebala ostati uspomena i tako bi i bilo da ju nije zaskočio novi radni zadatak. Naime, u doba kada je ona bila izbjeglica, na jednom drugom mjestu se rodila Ana. Anina majka bila je iz djedova sela, no život s majkom i bakom više je bio tragičan nego ispunjen radošću. Kad su se djevojčica i Ana upoznale, djevojčica se više nije igrala lutkicama i sažalila se nad Anom te je s njome podijelila svoje knjige, odjeću, barbike... Poklonivši joj za sreću  Skipper. Nekoliko godina kasnije Anina baka, a potom i majka napustile su ovaj svijet. Ana je ostala sama. U doba kada su do djevojčice doprle te vijesti, njih su dvje već bile kod ujaka u Švedskoj. Počinjući neki novi, bolji život...
Koliki značaj u svemu ima čudesna lutkica, ne znam, no volim vjerovati da nekakav ima. Je li i dalje kod Ane, također ne znam. Ali ako jest, vjerujte mi, ta neki dan nije navijala za Malmö!

Svi akteri ove priče nadaju se da više nikada neće morati biti dio statistike najružnije riječi na svijetu - izbjeglice...


MISAO DANA:

"Svako srce koje je u stanju osjetiti veliku bol, u stanju je činiti i dobro."

                                                                                               (H. B. Stowe)