Dom za male pjevače...

     Kad u kući imate lovca onda je s vremena na vrijeme probušena čizma, sasvim normalna stvar.
S godinama se taj broj poveća i najednom imate suviše pari faličnih čizama pod izlikom "nek se nađu...šteta je baciti...za suho...".
Ovo prvo još mi je i razumljivo, no tko po suhom hoda u gumenim čizmama, pitam se neupućena ja (ove modne krikove niti računam niti mi se sviđaju...)?

No sve se događa s nekim razlogom valjda, pa tako i to. U suprotnom, ne bi bilo ni ovog posta, ni fotografija, a ni novog stambenog prostora za jednu malu pernatu obitelj. A to bi onda, složit ćete se, bila prava pravcata šteta. :-)

Ideju sad imate, a evo što vam je još potrebno da ova kreacija uveseli i vaš vrt:

Vama u čast...

Imala sam ideju za sasvim drugačiji post, no određene dame pomrsile su mi račune. :-) I znate što? To uopće nije loše! Nekad je dobro kad vas vjetar otpuše na stranu, suprotnu od one kojom idete. Da nije tako bilo bi dosadno!

Zato Sandra, hvala ti za nagradu! Sumnjam da netko od mojih dragih čitateljica nije čuo za tebe i tvoje predivne radove, ali unatoč tome ovaj post posvećen je tebi. Pa ako netko još ne zna Sandru, onda je zaista propustio puno toga! Zašto? Recimo to ovako... Ja uopće ne volim fimo! I od sveg nakita koji imam, imam samo jedne naušnice od fima. To su dva poriluka koja svijetle u mraku i kupljena su samo zato - jer svijetle. No, Sandra me oduševila iz prve! Jer njezin nakit uopće ne izgleda kao da je izrađen od fima! Baš suprotno! Izgleda jako elegantno i skupo! Navijam za Sandru da otvori svoj mali virtualni dućan pa da ga poharam s košaricom! I odmah da vam kažem - prstenje je rezervirano!!! :-)

Happy 101...

Pospano, kišno nedjeljno jutro... Koristim priliku da uz šalicu kave prošvrljam malo po blogovima koje inače volim čitati, a u malom sam zaostatku. I onda iznenađenje! Opet od Danijele... Hvala ti, Danijela! Sad si me stvarno ostavila bez teksta! Uvijek rado svratim u tvoj kreativni kutak i sa zadovoljstvom ću to činiti i dalje!

Rosie...

Ovo je moja ljubimica. Rosie. Sutra će napuniti četiri mjeseca i odlučila sam joj pripremiti malo iznenađenje. Ispekla sam kolačiće i napravila joj ogrlicu, jer sad je već dovoljno velika cura da ju nosi, pa ćemo ako nas vrijeme posluži sutra uživati u voćnjaku. Rosie ima brata i sestru, no oni sada imaju svoje vlasnike. Ona je ostala s mamom. I sa mnom. :-)

Odluka da napravim ogrlicu došla je spontano. Inspirirala me Tonia sa svojim prstenčićima. Tonia, nadam se da se ne ljutiš što sam posudila tvoju ideju. :-)
Sve je bilo prilično brzinski, a poznavajući Rosie već vidim kako mašnice gubi u travi. Svejedno! Može biti mala šminkerica bar jedan dan.

Nagradica...

Nakon što je Danijela ostavila komentar na mojem posljednjem postu, u kojem me obavještava o nagradi, prva misao koja mi je proletjela glavom bila je : "Super! Stiže aranžman iz Vinkovaca!".  :-) Potom sam uvidjela da se radi o malo drugačijoj nagradi. Zadovoljstvo svejedno nije izostalo. Hvala ti, Danijela!!! Što reći? Divim ti se jer uz četvero djece nalaziš vremena izrađivati divne aranžmane (jel´ moram ponoviti da nose u sebi dašak Slavonije? :)), pišeš blog i povrh svega dijeliš nagrade!

Jeux d'enfants...

"Ova igra započinje lijepom kućom. Lijepim autobusom bez vozača. Lijepom kutijom....i lijepom djevojčicom."

 

Jeux d´enfants , na engleskom preveden kao Love me if you dare, a doslovnog značenja Dječje igre, debitantni je uradak Yann Samuella koji, premda je snimljen 2003. godine, i danas plijeni jednaku pažnju.

Radnja:

Sophie i Julien dvoje su osnovnoškolaca koji se sprijateljuju onog dana kada se Julien suprotstavi pogrdama druge djece na Sophien račun. Usporedno s prijateljstvom, počinju i igru izazova koja će s vremenom postati opsesija, nastavljajući se do doba adolescencije . Kako izazovi postaju sve teži i zahtjevniji, te granice zapravo niti nema, to će dovesti do prekida njihova kontakta na deset godina. Međutim, posljednji izazov tek slijedi...

Izgubljena u prijevodu...

    Pisanje bloga, u današnji raspored nikako nisam mogla ugurati. No, stvari su se naglo promijenile. Ukravši samoj sebi komadić vremena predviđenog za učenje, a sve pod izlikom da se time uopće neću odmaknuti od pravne sfere, evo me za tipkovnicom.
Vi, koji me redovito pratite (hvala vam na tome), možda ste primjetili da je još jučer na mom blogu postojao i gumbić čiji klik je omogućavao prijevod i na druge jezike. Od danas su stvari drugačije. Evo zašto...

Čuvarice vrta...

Volim šetnje poslije kiše...
Kad zemlja klokoće pod koracima... Zrak miriše gotovo opipljivom svježinom...
A drveće sa sebe otresa kapljice na vjetru...

Ovo je jedna od takvih šetnji.
Oduševljena raznolikošću gljiva koje su se, po samo sebi znanom rasporedu, poput čuvarica rasporedile duž čitave okućnice, odlučila sam ih ovjekovječiti fotoaparatom.
Svaka od njih pobuđuje drugačiju asocijaciju...priča neku svoju priču...

Nikako im to ne smijem pokvariti, pa neka ju stoga ovaj put ispričaju one same...

 

Nevjernica

"Rođena sam u zemlji rastrganoj građanskim ratom, a odrasla na kontinentu koji je manje poznat po dobrom, a više po svemu što je pošlo po zlu."

Radnja:
U dva dijela ovog autobiografskog romana - Moje djetinjstvo i Moja sloboda - Ayan Hirsi Ali upoznaje nas sa životom u četiri različite diktature, klanovskim zajednicama i položajem žena u strogoj muslimanskoj obitelji. Kao 22-ogodišnjakinja traži azil u Nizozemskoj te marljivo učeći i radeći postaje članicom nizozemskog parlamenta. Snimivši kratki dokumentarac Pokornost, na sebe navlači bijes islamističkih organizacija što u konačnici dovodi do okrutnog ubojstva njezina suradnika na filmu, a ona postaje sljedeća meta. Danas živi i radi u SAD-u. I dalje je u opasnosti.

Ugledavši svjetlo dana, Nevjernica je ne samo podigla prašinu, već postala uzrokom oštrih polemika te mahom pokupila kritike kojima se osuđuje, rekla bih, Islam u cjelini. Unatoč tome što nisam kritičar moj skromni dojam nešto je drugačijeg prizvuka. Ovaj roman jest teško štivo, no ne mislim da je Ayaan njime željela postići masovnu osudu vjere koju je sama napustila, jer spomenula je i niz drugih problema kroz koje prolaze ne samo žene, nego općenito ljudi na njezinu kontinentu. Uhvativši se za vjeru kao za slamku, kritika kao da je zaboravila na neimaštinu, bolest, rat... na ono što se događalo pred očima UN-a i cijelog svijeta, a o čemu spisateljica također hrabro progovara. Svojom pričom ne samo da javno proziva sve nas, već upućuje i apel da se nešto poduzme i promijeni. Zato smatram da je pozvati se isključivo na vjeru samo loše opravdanje. Da, ona jest lajtmotiv, no bilo bi pomalo bedasto misliti da je biti žena muslimana u Somaliji i primjerice Turskoj sasvim ista stvar. Hoću reći, velik dio ove knjige kultura je jednog podneblja, i iako nasilje ne može nikad biti opravdanje, mjenjati nešto takvo Sizifov je posao čega je svjesna i sama Ayaan.

Neobična slastica...

      
Danas sam vas odlučila počastiti. Da, baš tako. Ako se uzme u obzir da je ovo deseti post po redu, da sad već imam približno toliko sljedbenica, da je nedjelja..., a patriot u meni viče i "osvojili smo zlato!!!" onda je nedvojbeno da razloga ima. Recept za ovu nesvakidašnju slasticu dobila sam od prijateljice, koja ga je dobila od šogorice, a šogorica...No, znate kako to već biva s receptima - iz ruke u ruku. :) Otkud izvorno potječe, zaista ne znam, premda bih voljela da je drugačije.

Oda novom životu...

       Baš mi je nekako gušt pisati u sitne sate. U pauzi od učenja, uz cigaretu, čaj i pokoji mamin keksić da zavaram glad. Sad bi trebala uslijediti i zahvala svim dragim posjetiteljicama i komentatoricama mog bloga. Hvala drage moje! Bit će mi drago družiti se s vama. U tome i jest poanta, zar ne? A ti Lady A... Da, da baš ti! Hvala ti što si mi posvetila post. Zaista si me ganula i svi ovi komentari, sljedbenice i drugi klikovi samo su tvoja zasluga. Hvala ti od srca! :-) No, da ne budem samodopadna pa čitav post posvetim hvalospjevima vlastitu blogu nastavit ću pisati o onom što mi je prvobitno i bila namjera.

Dakle!
Sutra me očekuje posjet novorođenčetu. O, Bože! Sve bliske prijateljice već su uplovile u bračne vode i njišu kolijevke... Zar ću ostati stara cura? - pitam se u ovaj sitni sat... Dobro u dugoj sam vezi, ni premlada ni prestara, no da me dragi sad i odluči isprositi najvjerojatnije bih ga odbila i rekla da nije normalan, da nije vrijeme, da trebam diplomirati... Ili ipak... Ah, sa mnom se nikad ne zna! A spontanost nije u riječniku samo zato da bi se popunio redak, šta ne? :) I evo, opet sam skrenula s teme! A cijelo vrijeme htjedoh pisati o daru za malog bebača, o uzdasima poput "oh kako je slatka...kako napreduje...kako mi se smiješi...". I što darovati?

Dobrodošla jeseni!

Sve je izglednije da se ljeto predalo i prije vremena i ustupilo mjesto jeseni. Ne smeta mi... Volim miris pečenog kestenja, bakinih džemova i zimnice, šetnje po kiši, gacanje u blatu... Zato jesen unesem i u dom skupljajući po prirodi divlje kestenje, ukrasne tikvice i druge dekoracije. Tako sam u nedavnoj šetnji nabrala šipak. Nije bilo jednostavno s obzirom da ima trnje, no isplatilo se bockanja, a navodno je dobro i za cirkulaciju. Isprva nisam imala pojma što ću s njim no svjež zrak valjda je probudio i inspiraciju. Tako je nastao vjenčić za vrata. Uz malo truda i mašte možete ga napraviti i sami.

Grofovom stazom

Papuk

Uvijek je zgodno kad vas put nanese u krajeve u kojima nikad niste bili i otvori vam vrata u nešto novo i nepoznato. Mene je, recimo to tako, nanio na obronke Zlatne doline, u srce šume u kojem se skriva jedan od najljepših parkova prirode - Jankovac. Naime, ime potječe od grofa Jankovića koji se ondje skrasio i po vlastitoj želji tamo i danas počiva.

Moja avantura počela je pješačenjem kroz samu šumu premda je do planinarskog doma omogućen pristup automobilima. No zašto bi bilo jednostavno? :-) Ukoliko se odlučite na ovaj moj način, očekuje vas nešto više od sat vremena hoda po uzbrdicama i nizbrdicama Papuka. Ipak, ako niste zavidne kondicije odaberite onu drugu opciju, jer put do tamo gotovo da je lak, no trebat će se vratiti i nazad, osim ako ne namjeravate prenoćiti u planinarskom domu. Dom je sagrađen 1934. i prvi je planinarski dom u Slavoniji, međutim svoj današnji oblik poprimio je tek osamdesetih godina s obzirom da je nekoliko puta stradavao u plamenu. Okružen je s dva prekrasna umjetna jezera, iskopana prema ideji samog grofa, a s ciljem da se izvorska voda akumulira te na taj način spriječi isušivanje slapa za vrijeme ljetnih suša.

Studentska balada...

Prvo da se zahvalim Anonimno-j/-m na posjećivanju bloga. Jer čini se da ovo ipak netko čita. Ili je možda Balašević taj koji otvara sva vrata? Možda ne sva, ali popriličan broj...Kako god.

U blagoj sam stisci s vremenom jer mi se ispitni rokovi opasno bliže. Za moj pojam i preopasno. A vremena je malo. Doduše, vremena nikad nije dovoljno ako ste odlučili postati pravnikom. Uvijek bi se mogla iskopati još koja pravna praznina i proučiti dodatan komentar zakona. Nabrijana na učenje i nervozna zbog istog iskoristit ću ovdje priliku da se obračunam sa svim onima koji pravo smatraju štreberajom. A ne, dragi moji...Grdno se varate. Možda vas razuvjerim ako kažem da će vam s vremena na vrijeme dobro doći zemljopisni atlas, ravnalo (doduše, i indeks može dobro poslužiti), digitron, i prečesto genijalan um. Oooo, da... Svima ove godine upisanim studentima želim svu sreću. Trebat će im. Jednako kao upornost, uvjerljivost i samopouzdanje. Nadam se da su se upisali zato jer ih zanima i vole pravo. U protivnom neće opstati. Ne na ovom fakultetu.