Kutija...

Jutro je počelo nikako. Nakon neprospavane noći provedene nad knjigom, prijepodne je bilo rezervirano za rješavanje birokratskih poslova (čitaj čekanje u redovima dok teta na šalteru podgrijava čušpajz - vjerovali ili ne u mom gradu je tako!). Vremena za odspavati nije bilo, kavu sam kuhala napola otvorenih očiju i valjda me sam Svevišnji trznuo da izmaknem nogu u trenu kad se džezva, za koju sam zapela rukavom, strustila na pločice... Pidžama je zalivena (Bogu hvala na širokim nogavicama!) no ionako je na redu za pranje,a pločice se daju srediti. Ja? Neozlijeđena i zbunjena...Čišćenje će me barem razbuditi...

Čekajući da se semafor zazeleni, zabavljam se brojeći oblačiće daha. Nema veze što prometa uopće nema i što bih da je toplije zebru mogla prijeći i gola. Bitno je da imamo semafore! To pridonosi statusu grada. Valjda!
Nije naodmet primjetiti ni da kontejneri koji me gledaju s druge strane uopće nisu ispražnjeni. Zagonovjetački zaključujem kako u ovom gradu nitko ništa ne radi, kako se novac troši na nepotrebne stvari dok ruševine i dalje podsjećaju na rat... Sramota! A onda... ON.
Suhonjav starčić s velikom kartonskom kutijom prilazi kontejneru. Prva misao koja je proletjela mojom nenaspavanom glavom bili su neželjeni mačići ili štenci koje ondje namjerava ostaviti. E, nećeš!!! Bez razmišljana zakoračih na ploč...TUUUUUUUUUUUU!

-Šta trubiš kog vraga?!
-Mala, ti još spavaš, crveno je! - dobacuje mi vozač auta, zaustavivši se na polovici zebre da prijeđem.
Srdačno se smiješim kimajući sa zahvalnošću, premda bih ga najradije pregrizla!
Dobro, stvarno je crveno, ali mala ni rastom ni po godinama odavno nisam. Osim u duši...
Prilazim kontejneru i kutiji podno istog. Starčić se, leđima okrenut, udaljava... Ne vidim da se išta miče, no dan mi je tako počeo da bi starac, ako su moje slutnje točne, mogao nagrabusiti.

Sada sam već tu. Oči u oči sa smeđom kartonskom kutijom. Saginjem se i pažljivo otvaram gornji dio. I ostajem u čudu! Knjige?!

- Gospodine! - vičem za starčićem - da niste što zaboravili?
Starac se polagano okreće, otkrivajući lice izborano godinama, pogledavajući me ispod naočala:
- Nisam, dijete...
- Ali...ostavili ste knjige...
Tko me poznaje zna da je za mene ostaviti knjige ravno grijehu; knjige se poklanjaju, čitaju, slažu na police...ne deru se niti ostavljaju.
- Jesam...možeš ih uzeti... Vesni više neće trebati...
Zbunjena sam...
- Vesni? - znatiželjno pitam
- To mi je kći... Odselila je u inozemstvo... I ja ću uskoro pa se rješavam starih stvari... Znaš... prodajem kuću, a nemam komu ostaviti... - govori vidno žalostan
- Žao mi je... Ja ću ih uzeti, šteta je baciti... Samo... kako vam zahvaliti?
- Čitaj, dijete...ništa više...


Kutiju sam dakako, ponijela sa sobom. Skupa smo čekale u redu da se zgrije čušpajz i ovaj put mi je to vrijeme čak i proletjelo. Moja mala biblioteka bogatija je za nekoliko novih primjeraka.
Većinom su to filozofi pa pretpostavljam da je izvjesna Vesna možda studirala filozofiju. Zanimljivo je i to da sam čisteći knjige naišla i na neke osobne predmete, poput sličica životinjskog carstva, sprešane maćuhice, djeteline s četiri lista, naljepnice nogometnog kluba Inter... Mora da je bivša vlasnica bila poprilično svestrana.
Kako god, zahvalna sam i njoj i njezinu ocu na ovom malom blagu. Mogu biti sigurni da je u dobrim rukama! A njima želim sreću i da kada već nisu ovdje, negdje drugdje pronađu svjetliju budućnost...


MISAO DANA:

 "Ako imate vrt i biblioteku, imate sve što vam treba." 

                                                                                                (Ciceron)