Simke... fališ...

Prije dvije godine, nakon duge borbe s teškom bolešću, u 42. godini života napustio nas je Simo Mraović. Sjećam se gdje sam se nalazila u trenutku kada su mediji prenijeli vijest, tuge i onog glupog osjećaja koji uz nju ide. Iako se nismo poznavali, malo po malo pisanjem mi se uvukao pod kožu. I znam da nisam jedina!
Frajer, šarmantan, dobronamjeran... Takav je bio Simo. Ni u jednom od svojih tekstova nije dao naslutiti da se bori s opakom bolešću, pršteći pozitivnom energijom čak i u trenutcima kada je možda ni sam nije imao... 

Simo Mraović studirao je filozofiju, ruski jezik i književnost i kroatistiku. Nikada se nije smatrao osobitom književnom veličinom držeći do sebe sama. Oni do kojih je držao bili su njegovi čitatelji, publika za koju je stvarao s ciljem da na njihovim licima zatitra smiješak i u tome je više nego uspijevao. Vrckavost, i duhovitost spretno je prenosio u svoja djela koja je čitao i interptretirao na nedjeljnim druženjima pod nazivom Kava i kolači.
Izdao je zbirke pjesama: Sezona otrova, Rimljanima nedostaje milosti, Na zemlji je sjena, Između usana, Nula Nula; roman Konstantin Bogobojazni, zbirku pjesama Gmünd, zbirku priča Bajke za plažu, zbirku kolumni Varaj me nježno.
 
Književni krugovi ostali su bez nenadomjestive vrckavosti kojom je pronalazio put do čitateljskih srca... Ženski časopisi više nemaju onu primamljivost koju su im davale njegove kolumne... Nema više muškarca koji je s toliko bezobrazne iskrenosti pismom uspio zavesti gotovo svaku pripadnicu ženskog spola... Hoće li nas itko više razvrstavati u razrede vila, secirati obris ženskih stopala, dijeliti s prijateljem ljubavno sjedalo dok na platnu igra totalno gay film....  Možda, ali to više ne može biti isto... Simke, fališ...

‎                                      Umorni uvijek liježemo u krevet.
                                            Pauk Maksimilijan zna.
                             U našoj se sobi ne gasi svjetlo tako brzo.
                                       Maksimilijan šuti i plete mrežu.
                                         Iznad desnog prozora u kutu.
                              Naša spavaća soba njemu je čitav svijet.
                                               S moje strane kreveta.
                                           Hrpa je časopisa i knjiga.
                               S njene strane kreveta je mineralna voda,
                                    budilica, svjetiljka i naramak knjiga.
                                   Na njemačkom i francuskom jeziku.
                                         Kad god legnemo u krevet.
                                             Nemamo više snage.
                                    Svezan težinom i nepokretnošću.
                                          Iznad naših glava spava.
                                     Krpeni psić koji to sve razumije.
                                       A mi ga uzimamo za ozbiljno.
                                                 I tonemo u snove.
                                                   U tim snovima.
                                              Nikada nismo zajedno.
                                             Druge zemlje obilazimo.
                                         Ali javimo se jedno drugom.
                                                     Tako do jutra.

                                                                                         (Simo Mraović)


Photo


MISAO  DANA:

"Bolest me je naučila da smo svi mi sazdani od tankog papira."

                                                                                             (Simo Mraović)