Luxury sneakers...

Russy Valenki mala je tvornica snova koja ih u stvarnost provodi pod talijanskim komadićem neba. Ruska tradicija valenki čizama, koje griju i kad se termometar spusti 40 stupnjeva ispod ništice, bila je nit vodilja koju su njezini dizajneri maštovito uklopili u okvire moderna vremena. No, talijanska klima u sve je uplela svoje prste i raspirujući inspiraciju stvorila pravu poslasticu za modne sladokusce.

Skipper...

Meditaciji, progresivno mišićnoj relaksaciji i akupresuri usprkos, glavobolja je i dalje stezala obruč oko moje glave uzrokujući vrpoljenje u krevetu. Pa mi nije preostalo drugo nego da u pomoć pozovem svog starog prijatelja Svetog Antu. Ispričala sam se što ga budim u sitni sat, a onda ga zamolila da ako je ikako moguće među izgubljenim stvarima pronađe moju staru glavu i o tom me jednostavno obavijesti odnoseći grč u ovoj koja leži na jastuku. Veseo zvuk crkvenog zvona koji je potom uslijedio počastio me pomisli da zacijelo ludim. Božić nije! Obrisi namještaja još se ne mogu razaznati pa ne uspijevam vidjeti ni položaj kazaljki na satu, no po šuškanju koje dopire iz spavaće sobe mora da je pet; mama se sprema za nove radne pobjede. Ante, jel moguće da si to ti? - pomislih pridižući se u sjedeći položaj. Zvona su u tom trenu stala. Oooook, uz sve još mi samo i nadnaravna iskustva trebaju u životu. Zaključivši da ću o tom razmišljati naspavana legoh natrag. A onda novi zvuk. Sirena!
- Mama?!
- Mmmm?
- Jel to sirena? - zabrinuto upitah splašena zavijanjem koje su naši i okolni psi sinkronizirano pratili
- Napad... - odvrati pospano iz mraka
- Da, a ´ko napada? Vanzemaljci?!
- Obljetnica napada na grad, zaboravila si... jel nisi čula zvona?
Znači Ante, ipak nisi ti...
- Jesam - rekoh pomalo razočarano - ali prošlo je 20 godina!!! Ne moraju me zato buditi u... u...
- Pet i deset! Svake godine u pet i deset, kao prije...
- Kao prije dvadeset godina...

DIY woven purse...

Moja opčinjenost špagom se nastavlja i vjerujem da će tako biti dok ne dođem do kraja klupka. S obzirom da mi radna ploha, da to tako nazovem, nije izgledala baš reprezentativno, a i uže sam morala držati zategnutim, nisam fotografirala proces izrade ovog puta. Ali svim zainteresiranima prosljeđujem link s detaljnim opisom!

Waste Land...

Jardim Gramache najveće je odlagalište otpada na svijetu. Nadomak Rio de Janeira, okruženo favelama i obilježeno svakodnevnom borbom sakupljača reciklažnog otpada za goli život, ovo smetlište poslužilo je neobičnom umjetniku Viku Munizu ne samo kao inspiracija za pomicanje granica u umjetnosti i podizanje opće svijesti o životu catadoresa, nego u konačnici i pružanjem mogućnosti istima za življenje dostojno čovjeka.

Fotografija mjeseca...

MISAO DANA:

"Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnog dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti."

                                                                                                             (T. W. Wilson)

Za mene je ljeto...

"...milovanje rosnih vlati trave po golim stopalima, stotinu dječjih osmijeha uokvirenih čokoladom, onaj osjećaj radosti i ljutnje kad te val zapljusne po suncem užarenoj koži, kap smole koja zabrljavi križaljku koja mi je tako dobro išla, dosadno zujanje komarca, povjetarcem donesen miris roštilja, obiteljska druženja na otvorenom do dugo u noć, kad pokušaj da okupam Rosie završi tako da smo obje mokre, zrele rajčice u bakinu vrtu, miris tetina džema od marelica i kiselih krastavaca na brzaka, zvuci kosilice i onaj čudan spoj benzina i netom pokošene trave, klapski zvuci u predvečerje, lica što samozatajno proviruju ispod klobuka šešira, oblutak koji me žulja ispod ručnika, kockice leda što nestaju u čaši, striček što urla ulicama "lubeniceeeeee"...  Ah, ljeto... fališ mi! Dobrodošlo!"

Rainy summer...

Kada je konačno odlučila stati, kiša je za sobom ostavila nekolicinu prijetećih oblaka koji se kreću teško i sporo, poput upozorenja da se ne radujemo suncu tako skoro. Ne namjeravam plakati nad ovakvim meteorološkim razvojem događaja, i bez suza je sve dovoljno natopljeno. Ali uživati uz šalicu toplog čaja od mente, dok pod prstima škripe stranice napetog štiva, a sa stola mi se smiješi Vesnin kolač u zdjeli, zvuči kao dobro iskorišten tmuran dan!

Doba Šive...

"Ti ćeš biti zvijezda koja će ponovno stvoriti moj svemir, svjetlo koje mi je obećano prije toliko mnogo godina. Čim naučiš voljeti, ja ću biti ona koju ćeš voljeti najviše."

Čitati bilješku o piscu, nekako i nije moj običaj, jer uvijek priliku pružam djelu, a ne onomu tko stoji iza pera. Zato sam, gotovo čitavu trećinu ovoga romana bila u uvjerenju da ga je napisala žena. Pa, premda je Manil muškarac, pišući u ženskom licu, snagu majčinske ljubavi, emotivnih previranja i ženske nesigurnosti dočarao je na uistinu divljenja vrijedan način. Stvorivši tako epsku priču koja je u konačnici uvrštena na listu najboljih romana desetljeća za nama.

Sažetak:
Pedesetih godina prošloga stoljeća, Indija se nalazi  na raskrižju tradicije i iskoraka u moderno doba, dok istovremeno netrepeljivost između hindusa i muslimana prati i ona među hindusima samima. Meera, mlada žena na pragu života, pričajući svoju životnu priču, oslikava položaj žene svoga mjesta i vremena, boreći se do posljednje stranice za ono za što je oduvijek bila zakinuta - ljubav. 


Manil Suri, približavajući čitatelju ondašnji indijski poredak, nije zakoračio u novo i nepoznato. Dapače, brojne mahom književnice smjestile su svoje ljubavne priče u političke prekretnice ove zemlje, dodajući im time snagu i vrijednost. Ipak, ni jedna nije uspjela postići savršenu simbiozu. Manil je uspio. I iznova učvrstio moje uvjerenje da žensko pero nikada ne ostavlja tako senzualan trag kao ono kojim piše muškarac.

Fališ mi...

Gordost. Tu bih riječ upotrijebila kada bih te sa samo jednom morala opisati. Jer snaga je prvo što sam primjetila na tebi. Onda je na red došla karirana pidžama labavih nogavica, pluto papuče i ona čudna frizura koja me natjerala na misao da si u prošlom životu sigurno bila sumo - borac. Išla si u istu školu, spavala u sobi tik do moje i čudno pisala slovo L, zbog čega sam dugo živjela u uvjerenju da neobičnijeg imena od tvojeg nema. Ti nisi znala ništa više o meni... Išla sam u istu školu, kriomice pušila u wc-u u sitne noćne sate, imala pidžamu vječito prekratkih rukava. Premda ti ovo posljednje ni dan danas ne dajem za pravo!

Ne znam što me natjeralo na ideju da predložim da mi budeš cimerica naredne godine. Sjećam se da sam kao razlog navela da ti mogu biti od pomoći, jer sam generaciju starija. Duboko u sebi uopće nisam mislila da ti pomoć treba... No, ti si bez puno premišljanja pristala i već sljedeće jeseni spavala na krevetu iznad mojega. Znam da su ljestve škripale pod tvojom težinom dok bi se penjala, da si nebrojeno jutara sišla da bi ugasila moju budilicu, koju po običaju, nisam čula, uredno slagala Martensice... Ali ne znam kada smo zapravo kliknule povezavši se na razini na kojoj vibriramo i dan danas. Kažeš, u onom trenu kad sam te bez ikakva povoda izljubila i stisla u zagrljaj, jer to je ono što je slomilo brane u tebi. Slomiti nesalomljivu, a ne sjećati se toga? Kakav peh!

Apple smiles...

Za dobro zdravlje, navodno je potrebno nasmiješiti se petnaest puta dnevno. Iako ima dana kada nam osmijeh ne silazi lica, ima i onih kada nam do istoga uopće nije. No, poslužimo li ga na tanjuru, tada ni onaj pravi zacijelo neće izostati...