Grofovom stazom

Papuk

Uvijek je zgodno kad vas put nanese u krajeve u kojima nikad niste bili i otvori vam vrata u nešto novo i nepoznato. Mene je, recimo to tako, nanio na obronke Zlatne doline, u srce šume u kojem se skriva jedan od najljepših parkova prirode - Jankovac. Naime, ime potječe od grofa Jankovića koji se ondje skrasio i po vlastitoj želji tamo i danas počiva.

Moja avantura počela je pješačenjem kroz samu šumu premda je do planinarskog doma omogućen pristup automobilima. No zašto bi bilo jednostavno? :-) Ukoliko se odlučite na ovaj moj način, očekuje vas nešto više od sat vremena hoda po uzbrdicama i nizbrdicama Papuka. Ipak, ako niste zavidne kondicije odaberite onu drugu opciju, jer put do tamo gotovo da je lak, no trebat će se vratiti i nazad, osim ako ne namjeravate prenoćiti u planinarskom domu. Dom je sagrađen 1934. i prvi je planinarski dom u Slavoniji, međutim svoj današnji oblik poprimio je tek osamdesetih godina s obzirom da je nekoliko puta stradavao u plamenu. Okružen je s dva prekrasna umjetna jezera, iskopana prema ideji samog grofa, a s ciljem da se izvorska voda akumulira te na taj način spriječi isušivanje slapa za vrijeme ljetnih suša.


   Jezera su bogata vegetacijom, posebno ugroženom biljkom imena borak (doista izgleda kao guste borove grančice pod vodom) i lopočima, no pozornost će vam plijeniti i ronci. Budući da vas sa strane kojom sam došla ne dočekuje nitko od zaposlenika parka, nema kućice na kojoj bi vam netko naplatio ulaz, niti uručio ikakav vodič morat ćete noge protegnuti do druge strane na koju ulaze automobili. Srdačno osoblje ondje mi je uručilo sve moguće prospekte, no ulaz nisam platila. Ne znam naplaćuje li se uopće i iskreno se nadam da pri dolasku automobilom da, jer velik je broj izletnika, obitelji koje roštiljaju i na drugi način ondje provode vrijeme, a svaka kuna je važna da bi se očuvala ljepota ovog, kako ga nazivaju, "bisera Slavonije". Recesiji unatoč.

Borak

Ljubazni zaposlenik mi je objasnio rutu puta i avantura Grofovom stazom mogla je početi!

 Staza vas vodi od doma duž jezera duboko (i visoko) u šumu. Nekoliko je zanimljivosti osim ljepote čiste prirode na koje ćete naići.


  Prvo ćete zastati na samom izvoru, a možete zaviriti i u pećinu iz koje teče. Zatim počinje uspon koji vas vodi do posljednjeg počivališta grofa Josipa Jankovića. Počivalište je u udubini jedne od pećina te ćete se morati popeti drvenom konstrukcijom kako bi vidjeli sarkofag, no prilaz mu je nedostupan. Nema ni potrebe da je drugačije. Što dalje idete penjete se sve više i više. Unatoč stepenicama teren je sve strmiji i moja jedina zamjerka je što nema zaštitne ograde sa strane okrenute jezeru. Doduše, postoje metalni stupići kroz koje je provučeno uže no ono ima samo funkciju da vam olakša da se popnete. Priznajem, imam lagani strah od visina, no treba imati na umu da su posjetioci  počesto i djeca.

Uzdihani, stižete do pećine u kojoj se krio Maksim Bojanić, poznati razbojnik ondašnjeg kraja i vremena. Danas su jedini stanari šišmiši. Navodno! :-) Pristup je slobodan, no što zbog straha od šišmiša, a što zbog straha od mrklog mraka koji zjapi iznutra, nisam se usudila ući. Pećina izgleda uistinu jezivo!

Strmovitom šetnicom nailazite na zaštićenu biljnu vrstu božikovinu, kraljicu šume tj. staru bukvu, stablo na kojem gozbu imaju mravi i ine životinjice, te se još više penjete kako bi došli do staklarskog groblja. Naime, do 1820.g. na Jankovcu je postojala staklana koja je potom premještena. Dvadesetak godina poslije na Jankovcu postoji i groblje, no ostala su vidljivo sačuvana samo tri groba. Staklarskog upravitelja, te njegove supruge i sina.

Sarkofag grofa J. Jankovića

Stigavši do groblja za sobom ste ostavili i uspone i strmine i put sada kreće lagano nizbrdo. Spuštate se ponovno do doma, no sada sa stražnje strane, i tu skrećete ponovno u šumu kako bi došli do najljepšeg dijela - slapa Skakavca. Nemoguće ga je mimoići jer čitavo vrijeme vas doziva svojim šumom dok se odmarate u hladovini sjenice ili nekog drveta na tratini uz dom. Otkud ime slapa nisam uspjela doznati, no tu je možda logika stvari presudna. Spuštajući se s visine doslovce poput tuša strovaljuje se čudesnom brzinom niz stijene pri čemu, odbijajući se pršti i po stepenicama koje se protežu duž njega, ali i po vama. Bez brige, smočit će vas tek neznatno, no dovoljno da se obradujete! Uspinjući se pored slapa dolazite do stjenovite utvrde i tu ste zapravo na kraju puta. Jer još svega par stepenica vas dijeli od tratine pored planinarskog doma (no, dobro, malo više stepenica...). Stepenice uklesane u sedri slapa zaštićeno su kulturno dobro. S opravdanjem! Obrasle gumenastom zelenom biljkom doista izgledaju kao  pravo malo remek-djelo prirode same.

Skakavac

I evo vas na početku, odnosno kraju...Moje, a sada pomalo i vaše avanture.

Možda je ovo mogao biti kraći post. Možda je priča mogla biti zanimljivija. A možda bi i vi mogli posjetiti Papuk. Udahnuti svjež zrak, protegnuti noge i upoznati baštinu naše male, ali zavidno lijepe domovine. Premda nakon ovako "iscpnog izvještaja" (opet možda) nemate potrebu. Unatoč tome predlažem da biser Slavonije doživite sami, a fotografije shvatite kao pozivnicu. I čak i ako ne smatrate da je naziv opravdan, dajte mu priliku i razuvjerit će vas. Pa ne sumnjate valjda u ukus jednog grofa?!

Kamene stepenice

Planinarski dom

MISAO DANA:

"Zelena je osnovna boja svijeta, iz nje proizlazi sva ljupkost:"

                                                                                         (Pedro Calderon de la Barca)