Fotografija mjeseca...

MISAO DANA:

"Svaki krajolik slika je krajolika duše. I prošećete li kroz oba, mogli bi se zapanjiti koliko je sličnosti u baš svakom detalju..."

                                                                                                     (H. F. Amiel)

Četiri svijeće...

 Vjerujem da je velika većina vas nabavila ili izradila adventski vjenčić te veselo iščekuje da sutra, uz svjetlost prve upaljene svjećice i miris borovine, toplini božićne čarolije iskaže dobrodošlicu u svoj dom.

Katarina Aleksandrijska...

Već po buđenju obavila sam potrebne provjere u nadi da je Sveta Kata ove godine makar malčice zatrpala, a ako ne vrata, onda barem prozorsko okno. No, kod mene ništa od snijega. Ne znam jeste li vi imali više sreće pa dok ovo čitate promatrate veseli ples pahuljica iz topline doma... Možda ste Katarina, Katica, Kata... U tom slučaju želim vam sretan imendan! A to je već dovoljan razlog da zajedno malo pobliže upoznamo ovu, po mnogočemu posebnu, damu.

Sudbina obitelji Meijer...

"Nas Židove je za naše grijehe Bog kaznio dobrim pamćenjem."

Riječi su ovo ujaka Melnitza, mrtvog, ali itekako prisutnog, člana obitelji koju je autor udomio na nešto više od sedam stotina stranica ovog, u svakom pogledu, raskošna romana. 


Sažetak:
Edingen, 1871. Četveročlana obitelj Meijer; Salomon, supruga Golda, kći Mimi i posvojče Chanele u  sedmodnevnom su žalovanju za pokojnim ujakom Melnitzom. Ispunjavajući svoje dobro utvrđene obiteljske uloge, pokucavši na vrata, nemir će unijeti naoko neznanac - Jenki. Započinjući tako sagu koja će se protezati gotovo čitavo stoljeće unaprijed...

Fotografija mjeseca...

MISAO DANA:

"Ako ljubljeno lice živi u vama, naslikano u srcu, tada vam je čitav svijet dom."

                                                                                                      (Orhan Pamuk)

Know your lemons...

U listopadu, ružičasto obojenom mjesecu borbe protiv raka dojke, kampanja u kojem glavnu ulogu ima limun ne samo da je pravo osvježenje, nego i spretno privlači pažnju veću od one kakvu ima, sada već klasična, ružičasta vrpca.

A List To Live By...

 1. život nije fer, ali je i dalje dobar...
 2. kad dvojite oko nečega, samo napravite sljedeći mali korak...
 3. život je prekratak da biste gubili vrijeme mrzeći nekoga...
 4. ne uzimajte se previše ozbiljno; nitko to ne čini...
 5. redovito podmirujte dugovanja...
 6. ne morate uvijek pobijediti u raspravi; složite se ponekad i da se ne slažete...
 7. plačite s nekim, mnogo je ljekovitije nego kad plačete sami...
 8. u redu je naljutiti se na Boga, On se može nositi s tim...
 9. štedite za stare dane već od prve plaće...
10. kada je riječ o čokoladi, otpor je uzaludan...

Fotografija mjeseca...

 

MISAO DANA:

"Na nepomičnim granama drveća, jesen je ovjesila bobice poput grozdova crvenih koralja, kao u mitskim voćnjacima gdje plodovi bijahu dragulji..."

                                                                                                    (Charles Dickens)

Kiss me...

Da sam ja Kina...

CRI online objavio je natječaj kojem sam se odazvala. Ne mogu reći da sam oduševljena načinom organizacije istog, od samog starta postoji neravnopravnost među kandidatima zbog činjenice da su, unatoč dugom vremenskom rasponu natječaja, prve objavljene priče odnijele i najveći broj glasova. A taj najveći broj karta je za najmnogoljudniju zemlju svijeta. Priča je poslana jučer i od danas se može pročitati pod gore navedenim naslovom i ovdje, a s vama ću je podijeliti na blogu, ne da bih vas molila da glasate, nego jer opet izbivam pa da to makar ovako nadoknadim.
Komentirati konkurenciju, glasanje i reakcije čitatelja na pojedine priče ne bi bilo primjereno, no meni osobno nije nimalo u kineskom duhu da se oko svega, na dotičnom portalu, zakuhao pravi mali virtualni rat. Šteta, jer pisanje je jedna jako lijepa stvar. Dovoljno je samo da ga volite, i već ste na drugom kraju svijeta! A ja sam perom već otputovala...

Sjedi & jedi...

Smislen, lijep, ispunjen život sa stilom, u stambenom i izvanstambenom prostoru, s ljudima koje volimo nije ekskluzivan.

Naprotiv, dostupan je svima i stoga vrlo inkluzivan.

Fotografija mjeseca...

MISAO DANA:

"Svaki vilinski dašak ljeta, ljupko pušući, nadahnjuje rumen ruža..." 

                                                                                              (nepoznati autor)

Luxury sneakers...

Russy Valenki mala je tvornica snova koja ih u stvarnost provodi pod talijanskim komadićem neba. Ruska tradicija valenki čizama, koje griju i kad se termometar spusti 40 stupnjeva ispod ništice, bila je nit vodilja koju su njezini dizajneri maštovito uklopili u okvire moderna vremena. No, talijanska klima u sve je uplela svoje prste i raspirujući inspiraciju stvorila pravu poslasticu za modne sladokusce.

Skipper...

Meditaciji, progresivno mišićnoj relaksaciji i akupresuri usprkos, glavobolja je i dalje stezala obruč oko moje glave uzrokujući vrpoljenje u krevetu. Pa mi nije preostalo drugo nego da u pomoć pozovem svog starog prijatelja Svetog Antu. Ispričala sam se što ga budim u sitni sat, a onda ga zamolila da ako je ikako moguće među izgubljenim stvarima pronađe moju staru glavu i o tom me jednostavno obavijesti odnoseći grč u ovoj koja leži na jastuku. Veseo zvuk crkvenog zvona koji je potom uslijedio počastio me pomisli da zacijelo ludim. Božić nije! Obrisi namještaja još se ne mogu razaznati pa ne uspijevam vidjeti ni položaj kazaljki na satu, no po šuškanju koje dopire iz spavaće sobe mora da je pet; mama se sprema za nove radne pobjede. Ante, jel moguće da si to ti? - pomislih pridižući se u sjedeći položaj. Zvona su u tom trenu stala. Oooook, uz sve još mi samo i nadnaravna iskustva trebaju u životu. Zaključivši da ću o tom razmišljati naspavana legoh natrag. A onda novi zvuk. Sirena!
- Mama?!
- Mmmm?
- Jel to sirena? - zabrinuto upitah splašena zavijanjem koje su naši i okolni psi sinkronizirano pratili
- Napad... - odvrati pospano iz mraka
- Da, a ´ko napada? Vanzemaljci?!
- Obljetnica napada na grad, zaboravila si... jel nisi čula zvona?
Znači Ante, ipak nisi ti...
- Jesam - rekoh pomalo razočarano - ali prošlo je 20 godina!!! Ne moraju me zato buditi u... u...
- Pet i deset! Svake godine u pet i deset, kao prije...
- Kao prije dvadeset godina...

DIY woven purse...

Moja opčinjenost špagom se nastavlja i vjerujem da će tako biti dok ne dođem do kraja klupka. S obzirom da mi radna ploha, da to tako nazovem, nije izgledala baš reprezentativno, a i uže sam morala držati zategnutim, nisam fotografirala proces izrade ovog puta. Ali svim zainteresiranima prosljeđujem link s detaljnim opisom!

Waste Land...

Jardim Gramache najveće je odlagalište otpada na svijetu. Nadomak Rio de Janeira, okruženo favelama i obilježeno svakodnevnom borbom sakupljača reciklažnog otpada za goli život, ovo smetlište poslužilo je neobičnom umjetniku Viku Munizu ne samo kao inspiracija za pomicanje granica u umjetnosti i podizanje opće svijesti o životu catadoresa, nego u konačnici i pružanjem mogućnosti istima za življenje dostojno čovjeka.

Fotografija mjeseca...

MISAO DANA:

"Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnog dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti."

                                                                                                             (T. W. Wilson)

Za mene je ljeto...

"...milovanje rosnih vlati trave po golim stopalima, stotinu dječjih osmijeha uokvirenih čokoladom, onaj osjećaj radosti i ljutnje kad te val zapljusne po suncem užarenoj koži, kap smole koja zabrljavi križaljku koja mi je tako dobro išla, dosadno zujanje komarca, povjetarcem donesen miris roštilja, obiteljska druženja na otvorenom do dugo u noć, kad pokušaj da okupam Rosie završi tako da smo obje mokre, zrele rajčice u bakinu vrtu, miris tetina džema od marelica i kiselih krastavaca na brzaka, zvuci kosilice i onaj čudan spoj benzina i netom pokošene trave, klapski zvuci u predvečerje, lica što samozatajno proviruju ispod klobuka šešira, oblutak koji me žulja ispod ručnika, kockice leda što nestaju u čaši, striček što urla ulicama "lubeniceeeeee"...  Ah, ljeto... fališ mi! Dobrodošlo!"

Rainy summer...

Kada je konačno odlučila stati, kiša je za sobom ostavila nekolicinu prijetećih oblaka koji se kreću teško i sporo, poput upozorenja da se ne radujemo suncu tako skoro. Ne namjeravam plakati nad ovakvim meteorološkim razvojem događaja, i bez suza je sve dovoljno natopljeno. Ali uživati uz šalicu toplog čaja od mente, dok pod prstima škripe stranice napetog štiva, a sa stola mi se smiješi Vesnin kolač u zdjeli, zvuči kao dobro iskorišten tmuran dan!

Doba Šive...

"Ti ćeš biti zvijezda koja će ponovno stvoriti moj svemir, svjetlo koje mi je obećano prije toliko mnogo godina. Čim naučiš voljeti, ja ću biti ona koju ćeš voljeti najviše."

Čitati bilješku o piscu, nekako i nije moj običaj, jer uvijek priliku pružam djelu, a ne onomu tko stoji iza pera. Zato sam, gotovo čitavu trećinu ovoga romana bila u uvjerenju da ga je napisala žena. Pa, premda je Manil muškarac, pišući u ženskom licu, snagu majčinske ljubavi, emotivnih previranja i ženske nesigurnosti dočarao je na uistinu divljenja vrijedan način. Stvorivši tako epsku priču koja je u konačnici uvrštena na listu najboljih romana desetljeća za nama.

Sažetak:
Pedesetih godina prošloga stoljeća, Indija se nalazi  na raskrižju tradicije i iskoraka u moderno doba, dok istovremeno netrepeljivost između hindusa i muslimana prati i ona među hindusima samima. Meera, mlada žena na pragu života, pričajući svoju životnu priču, oslikava položaj žene svoga mjesta i vremena, boreći se do posljednje stranice za ono za što je oduvijek bila zakinuta - ljubav. 


Manil Suri, približavajući čitatelju ondašnji indijski poredak, nije zakoračio u novo i nepoznato. Dapače, brojne mahom književnice smjestile su svoje ljubavne priče u političke prekretnice ove zemlje, dodajući im time snagu i vrijednost. Ipak, ni jedna nije uspjela postići savršenu simbiozu. Manil je uspio. I iznova učvrstio moje uvjerenje da žensko pero nikada ne ostavlja tako senzualan trag kao ono kojim piše muškarac.

Fališ mi...

Gordost. Tu bih riječ upotrijebila kada bih te sa samo jednom morala opisati. Jer snaga je prvo što sam primjetila na tebi. Onda je na red došla karirana pidžama labavih nogavica, pluto papuče i ona čudna frizura koja me natjerala na misao da si u prošlom životu sigurno bila sumo - borac. Išla si u istu školu, spavala u sobi tik do moje i čudno pisala slovo L, zbog čega sam dugo živjela u uvjerenju da neobičnijeg imena od tvojeg nema. Ti nisi znala ništa više o meni... Išla sam u istu školu, kriomice pušila u wc-u u sitne noćne sate, imala pidžamu vječito prekratkih rukava. Premda ti ovo posljednje ni dan danas ne dajem za pravo!

Ne znam što me natjeralo na ideju da predložim da mi budeš cimerica naredne godine. Sjećam se da sam kao razlog navela da ti mogu biti od pomoći, jer sam generaciju starija. Duboko u sebi uopće nisam mislila da ti pomoć treba... No, ti si bez puno premišljanja pristala i već sljedeće jeseni spavala na krevetu iznad mojega. Znam da su ljestve škripale pod tvojom težinom dok bi se penjala, da si nebrojeno jutara sišla da bi ugasila moju budilicu, koju po običaju, nisam čula, uredno slagala Martensice... Ali ne znam kada smo zapravo kliknule povezavši se na razini na kojoj vibriramo i dan danas. Kažeš, u onom trenu kad sam te bez ikakva povoda izljubila i stisla u zagrljaj, jer to je ono što je slomilo brane u tebi. Slomiti nesalomljivu, a ne sjećati se toga? Kakav peh!

Apple smiles...

Za dobro zdravlje, navodno je potrebno nasmiješiti se petnaest puta dnevno. Iako ima dana kada nam osmijeh ne silazi lica, ima i onih kada nam do istoga uopće nije. No, poslužimo li ga na tanjuru, tada ni onaj pravi zacijelo neće izostati...

Rope bracelets...

Što s narukvicama koje više ne nosimo, jer nam se ne sviđaju, ogulile su se ili nam se čine tako jadnima da njima ne možemo podići niti jednu odjevnu kombinaciju? Uz malo truda i užeta možemo ih zakamuflirati i učiniti zanimljivim modnim detaljem u ove vruće, ljetne dane. Nježno će naglasiti preplanulu put i izvrsno se stopiti sa safari look-om. I premda je izvorna ideja ponešto drugačija, ja sam i ovog puta sve napravila po svome. Evo kako:

Vesele djevojčice...

Ova simpatična nagrada stigla je od Anabele. Draga moja, iznimno si me razveselila! Zašto? Zbog samog izgleda nagrade, u kojoj sam na prvu prepoznala nas dvije... Konačno u radosnom izdanju, sa smiješkom na licu, mjehuriću ružičaste sapunice koja je jednopotezno oprala prašinu što je ostala za nama... S buketićem cvijeća iz mog vrta i originalnim rajfićem kog su izradile tvoje vješte ruke! Hvala ti! ♥
Kako je ova djevojčica prilično znatiželjna, morala sam joj odgovoriti i na neka pitanja...

Home green home...

Zmajice...

- Tko je? - govorio je pospani glas s druge strane portafona dok smo se nas dvije hihotale zapravo ničemu, sjedeći samo sat vremena ranije na autobusnoj stanici i čekajući osam sati kako bi probudile cimericu u neko pristojno vrijeme.
- Mi smo! Tuka je zaboravila ključ! - pravda se K. nevješto između dva štucaja
- Oprosti mila, al´ tko bi se sjetio? Znaš mene...
Sad se već hihoće i I. dok nerazbuđeno petlja trudeći se otvoriti nam ulazna vrata:
- Odite gore!
Ulazimo u velikom stilu u zgradu i dok u sunčano nedjeljno jutro normalni ljudi spavaju snom pravednika, nas dvije dobivamo neočekivan napad smjeha...
- E, stara... a onaj lik! Daj zabrij! - grohot
Nemam pojma koji lik, ali grohoćem se skup s njom dok se penjemo na daleki treći kat, Bogu hvala, ne baš useljene zgrade.
- Upadajte zmajice! - govori I. kroz smiješak stojeći kraj otvorenih vrata stana - Ja sam mislila da se cijela zgrada trese koliko se vas dvije smijete! I ja bih se smijala s vamaaaaa!!!
- I. sutra ćemo o tome, sad se fakat ne mrem sjetit! - odvažno i ozbiljno govori K. skidajući šal
- Zaboravila si od stepeništa do tu?! - pitam u čudu pa sve tri iznova prasnusmo u smijeh
- Daj odite spa´t! Pripite ste!!!
- Tko?! Mi?! -zavapismo u glas - I. ti još spavaš, ne vidiš dobro! Odi se umiti!

Lilly is back...

Nakon dugog vremena nepisanja, nekomentiranja... jednom riječju izbivanja, možda dugujem kratko objašnjenje. Barem kao uvod u povratak koji bi od danas stvarno trebao biti za stalno, jer bliži se i moj prvi blog - rođendan i već imam neke planove oko proslave istog! :-)

Fotografija mjeseca...

MISAO DANA:

"Psi nisu naš cijeli život, ali čine naše živote cjelovitijim."

                                                                             (Roger Caras)

Trezor...

Nicka simpatiziram još od trena kada me prvi klik odveo do njegova bloga. Iskren, modno osviješten i emotivan kakav jest, ugodno me iznenadio mailom raskošna sadržaja, jer ne samo da je to bio, čini mi se, prvi ozbiljan mail koji sam od njega primila, već sam imala čast donijeti svoj ženski sud o ovoj, uvjerit ćete se, zavidno ispričanoj priči. Priči o nakitu koja počinje na Korčuli...

Zatrpani sandučić...

Nije me dugo bilo... No neću vas zamarati s razlozima i objašnjenjima. Vratila sam se, a to je ipak najbitnije, zar ne? :-) I sad dok pišem ovaj post, glavom mi leti misao kako bi ovaj blog možda mogao nositi sasvim drugačiji naslov, jer gotovo da od dana kad sam ga počela pisati, nije bilo mjeseca u kojem nisam primila barem jednu nagradu. Ili sam ipak u krivu, i anđeli i čarobni prah su ti koji sa svakim klikom nose sreću... Kako god, još jedan post o nagradama je pred vama!

Jadranka, naš dobri duhić, obradovala me darom još prošlog tjedna. Svašta nešto lijepog se skrivalo u paketiću! Osobno me najviše obradovala maskica koju možete vidjeti na slici, no kako sam između ostalog  dobila i hrpu lijepih salveta, sada je to s onima ranije dobivenima već prava mala kolekcija koja jedva čeka da je se načne! Jadranka, draga, hvala ti!

Sandy´s challenge #3...

Prije mjesec dana, igrom slučaja, nabasala sam na blog simpatične Singapurke Sandy koja je baš tog dana organizirala svoj, treći u nizu, challenge. Pozvani da se prijave bili su svi s nekim ručnim radom koji je sadržavao bilo koji od elemenata koje je zadala, inspirirane fotografijom torte koju ste mogli tijekom posljednjih mjesec dana vidjeti na mojem blogu. Kako se u trenu kad je post objavljen još nitko nije prijavio, a mene su boje podsjetile na kućicu za ptice koju sam izradila od čizme, odlučila sam se bez imalo premišljanja prijaviti! I nadati se da se možda baš meni osmjehuje nagrada hrpice lijepih papira s kojim će do izražaja doći moje, sve veće, zanimanje za origami, budući da s istim muku mučim i nemam ga gdje kupiti. Na kraju su se moje nade pretvorile u stvarnost i čizmica je slavodobitno odnijela pobjedu, ostavljajući za sobom nemali broj predivnih radova sa svih strana svijeta! Ne samo da sam iznenađena, nego i počašćena lijepim komentarima kako Sandy tako i Brittny, sutkinje koja je moj rad izabrala kao najbolji. Eh, da Sandy zna da kućica ima stanare koji me uveseljavaju pjesmom u ove proljetne dane, vjerojatno bi se još i više radovala :-). Dok čekam da stignu papiri i smišljam što bih s njima, završit ću ovaj, pomalo hvalisavi, post podsjećajući vas na kućicu iz davno napisanog posta, i proslijediti vam ponosno link koji je izazvao golemo veselje!

Puse od Lilly... i ptičica! :-)

MISAO DANA:

"Naučio sam da ne moraš biti prvi da bi pobijedio."

                                                                       (Kim Zmeskal)

         RULES FOR BEING HUMAN


1. You will receive a body. You make like it or hate it, but it will be yours for the entire period this time around.

2. You will learn lessons. You are enrolled in a full-time informal school called life. Each day in this school you will have the opportunity to learn lessons. You may like the lessons or think them irrelevant and stupid. 

3. There are no mistakes, only lessons. Growth is a process of trial and error, experimentation. The "failed" experiments are as much a part of the process as the experyments that ultimatly "work".

4. A lesson is repeated until learned. A lesson will be presented to you in various forms until you have learned it. When you have learned it, you can then go on to the next lesson. 

5. Learning lessons does not end. There is no part of life that does not contain its lessons. If you are alive there is lessons to be learned. 

6. "There" is no better then "here". When your "there" has become a "here", you will simply obtain another "there" that will, again, better then "here". 

7. Others are merely mirrors of you. You canot love or hate something about another person unless it reflects to you something you love about love or hate about yourself.

8. What you make of your life is up to you. You have all the tools and resources you need. What you do with them is up to you. The choice is yours. 

9. The answer lies inside you. The answers to life´s questions lie inside you. All you need to do is look, listen and trust. 

10. You will forget all this. 

Anonymous

Fotografija mjeseca...

 

MISAO DANA:

 "Da pčele nestanu s lica zemlje, čovječanstvu bi preostale još samo četiri godine života."

                                                                                                  (Albert Einstein)

Will you be my Bridesmaid?

Ne, ne udajem se! :-) Ali nisam mogla ne podijeliti s vama ovu interesantnu ideju koja bi se osim kao pozivnica za djeveruše mogla iskoristiti i za, primjerice, male ženske kružoke, vrtne party-e pa čak i dječje rođendane! Kako kod mene ništa od navedenog nije u planu, onda vam je prenosim u originalu, osmišljenom od strane kreativke Anne Bond s bloga Rifle Paper co.. A potencijalnim udavačama koje u ovo korizmeno vrijeme možda planiraju proljetni pir, želim ugodnu zabavu uz ideju više koja će sigurno dobro doći!

Dreams do come true...

U još jednom giveawayu, u organizaciji kreativke craftzee Factory, pomazila me sreća! Marina je zadala zadatak u kojem je trebalo pogoditi što je ona to izradila od dva autića i minijaturnih tenisica, a meni su prve na pamet pale, i pokazale se dobitnima, role! Ako još niste vidjeli kako izgledaju, onda možete pogledati ovdje. Drago mi je što su mi baš one donijele sreću jer, kako sam i Marini napisala, sad su valjda konačno okajale grijehe iz djetinjstva za zguljene laktove i koljena! :-)

Vještičje uho...

Nakon ovog posta o gljivama, čini mi se trećeg po redu, mogli biste pomisliti da se vaša draga blogerica najela ludih gljiva kad je toliko očarana njima. :-) Nisam, iako je ova gljiva, navodno u slatkim varijantama, jestiva, ali i malo teže probavljiva.  Izvana bijele, a iznutra jarkonarančaste do jarkocrvene boje, Vještičje ili Babino uho, gljiva je zdjeličarka koja raste najčešće na suhim, vlažnim grančicama u listopadnim šumama. Trenutačni vremenski uvjeti izrazito joj pogoduju, tako da su me prilikom šetnje uspjele očarati čak i više od visibaba. I premda je mnogi od nas neće i ne mogu probati, jer je zaštićena vrsta, možemo joj se dok stidljivo proviruje ispod lišća diviti. Ili je u konačnici, na grančici ponijeti doma, radujući se njezinoj ljepoti u vlastitu vrtu.
Uživajte u proljetnim šetnjama! I pazite kamo stajete!

Malo misto...

- Ja mislim da bi ti trebala izać van... - smireno me pogledao držeći čvrsto volan
- Ha?!
- Izađi, i uzmi torbu!
Izašla sam. Uzevši sa sobom torbu iz prtljažnika. Koja se u tom trenu učinila težom nego što jest. Pa je treskom spustih o, od kiše još vlažan, betonski put. Cestom se to ne može nazvati. On je zatim dodao gas uspinjući se uz strminu koja bi i divokozi bila izazov, a ja sam se ogledala oko naoko nabacanih kućica bez reda i rasporeda na čijim su se balkonima klatili vlažni ručnici. Koja vukojebina! 
- Ooo, gospođo, ovdje će vam biti prekrasno! Vidite kako je lipo naše malo misto - glas iza mojih leđa gotovo mi je pročitao misli. Okrenuh se i ugledah onižeg, sijedog starca širokog osmijeha:
- Ja sam Stanko, vaš domaćin!
- Poštovanje Stanko, Lilly - pružih ruku
- Eno, gore, vidite - pokaza rukom - ona gori, u plavoj vešti, e to Vam je moja Ane! Jel vidite?
- Vidim! - rekoh, pogledavajući ispod sunčanih naočala
- E, a ono livo - nastavi - e, to vam je naša veranda...
- A-ha! - kimnuh glavom
- Lipo će vam biti ovdi - reče dok smo se puževim korakom uspinjali prema Ane  i verandi, tegleći skupa moj preteški kofer, a susjedi njegovih godina izvirivali iza ograda svojih turističkih kućica, gledajući me kao da sam čudo. Dobro, možda sam bila malo raščupana i izgužvana, ali sedam sati putovanja je i više nego dobro opravdanje.
- Danas je palo malo kiše, ali sutra će već biti lipo za kupanje! Jeste vidila plažu?
Mislima su mi protutnjale slike krcatih kontejnera, oštrog šljunka i stotinu crkava kraj kojih smo se vozili od trena kad smo prešli most pa do skretanja u uličicu kojom se još uvijek penjemo.
- Jesam - rekoh razočarano, ali razočaravajući ton izgubio se u hiperventilaciji koja me vrebala dok sam uporedo sa Stankom svladavala strminu. O, Bože... ovo je previše čak i za jarca po horoskopu... 

Meditation challenge...

Meditirate li? Ili vam je meditacija na nekoj, tko zna gdje, zagubljenoj listi želja ili izazova koje ste si obećali savladati? Jer eto, ne samo da je popularna, nego imate u blizini nekoga tko ju prakticira i k tome i funkcionira, samo nemate vremena, novca, uvjeta... Priznat ćete, discipline nedostaje ponajviše! Ako je tako, evo prilike da to promijenite!

One brown... one blue...

Stara, plava, plastična ogrlica dugo je stajala na dnu kutije u društvu one od fima, u dvije nijanse smeđe. Nije ih nosio nitko, jer prva je bila pomalo demode, a druga, valjda, iz vremena kad je fimo tek otkriven pod domaćim komadićem neba, pa njegova uporaba nije iziskivala nikakvu veću umjetnost od izrade nepravilnih kuglica s još nepravilnijim rupama. A onda se raspala moja svakodnevno nošena narukvica s privjescima od koje mi se baš i nije opraštalo pa sam svemu, uz dodatak drvenih kuglica, s narukvica kakve su bile moderne u mojim tinejdžerskim danima, udahnula novi život. I izradila bogatu ogrlicu u kojoj se spajaju, inače i ne baš spojive, dvije boje. Koliko je taj spoj uspješan, procijenit ćete sami, no moram priznati da me i previše asocira na ljeto, s mora nošeni povjetarac i sladoled u suton u baš ovim bojama...

Barbarian princess...

Barbarian princess, naknadno izmijenjena naslova u Princess Kaiulani, film je čija se radnja bavi životom posljednje havajske princeze. Kostimografija u duhu ondašnjeg vremena bila je dovoljan poticaj da njime ispunim jedan kišni dan.

Radnja: 
Kada Amerika oko idiličnog havajskog otočja stegne obruč, sigurnost 13-ogodišnje Kaiulani postaje naglo ugrožena. Otac Škot prisilno joj utočište nalazi u, Havajima potpuno suprotnom okružju, Viktorijanskoj Engleskoj. Prepreke na koje će Kaiulani ondje nailaziti, ali i ljubav koju će pronaći samo će dodatno očvrsnuti ljubav prema vlastitom narodu. Ogorčena, vraća se na Havaje, poduzimajući sve u svojoj moći da očuva svoj komadić neba na planetu. 

Američke ekranizacije, inspirirane povijesnim događajima, životima ili knjigama uvijek su pomalo nedovršene. Tako je, nažalost, i s ovim filmom, jer ostavlja gledatelja zakinutim za mrvicu više povijesti koja bi zaokružila ovu, u konačnici, tužnu priču.  Baš taj nedostatak, trn je u oku i samim havajskim stanovnicima koji, ne zadirući u dobrotu i požrtvovnost posljednje princeze, smatraju da su mnoge činjenice zataškane i nespomenute.

For Japan with love...

MISAO DANA:

"Na svijetu se ponekad događaju i čuda."

                                                           (Japanska poslovica)

Spring awakening...

Ruska konkubina...

Kažu da recepta za napisati dobru knjigu zapravo nema. No kada netko pred vas prostre široku lepezu likova do tančina izbrušenih karaktera, doda nekoliko tajni, prstohvat užasa, mrvicu povijesti i trunku erotike, a sve objedini ljubavnom pričom koja plijeni napetošću, sve što možete je poželjeti još. S receptom ili bez, Kate Furnivall ispisala je stranice koje će se još dugo pamtiti.

Sažetak:
Bježeći pred crvenom revolucijom iz koje jedva izvlači živu glavu, Ruskinja Valentina  s kćeri Lidijom priliku za bolji život traži u Kini, koja grca u užasu. Izmorena neimaštinom i mnogo svjetlijom prošlošću, Valentina diže ruke od gotovo svega, no crvenokosa Lidija za život se svim silama bori. Snalažljivost, mudrost i privrženost mladiću koji će joj spasiti život, istovremeno će ju uvlačiti u nevolje i vaditi iz njih, čineći preživljavanje težim no ikada...

Glavna odlika ovog romana jest savršena ravnoteža. Trenutno se ne mogu sjetiti niti jedne pročitane knjige u kojoj je sve tako pravilno dozirano, od broja likova i razvoja radnje pa do ujednačenog ritma pripovjedanja od prve do posljednje stranice romana. A opet nabijene napetošću zbog koje ga nećete željeti ispustiti iz ruku. Osim izvrsne i nepredvidive radnje, autorica ima i genijalnu sposobnost izazivanja širokog spektra emocija kod čitatelja. Da, smijat ćete se i plakati prije no što se snađete. Ali jednako tako ćete se i ljutiti, navijati, s vremena na vrijeme zgražati, očajavati... kao da se za život borite vi sami.

Cardboard columns...

Ekološki prihvatljiv i istovremeno funkcionalan namještaj od kartona više nije novost. No veličanstveni stupovi izrađeni od istoga materijala zaslužuju divljenje. Visoki gotovo 3 metra i sastavljeni od mnoštva precizno izrezanih kartona, debljine jednog milimetra, s pravom su nazvani najkompleksnijom arhitekturom do sada.

100...

Ta-da-da-daaaaam! :-) Dočekala sam svoj stoti post! Post koji se nakon onog prvog objavljenog činio miljama daleko i, da iskrena budem, nisam uopće računala na to da će ikada biti napisan. Ali evo ga!
Da sada ponovno pišem o tome kako zasluga pripada vama, kako se divno družiti, svakodnevno razmjenjivati lijepe riječi... bilo bi pomalo dosadno, zar ne? Jer sve sam to već davno rekla, i iako i dalje stoji, nema smisla da se ponavljam poput papige! :-)
Zato neka ovo bude posve mala statistička poslastica! Može? :-)

Planet Earth...

Vjerujem da se svi sjećate serije dokumentaraca Planet Zemlja, fantastično ispričane priče u jedanaest nastavaka koji iz kadra u kadar oduševljavaju. Iako je malo vjerojatno da niti jednu od emisija nikada niste gledali, ako je ipak tako, onda je vrijeme da to promijenite i otisnete se na putovanje na kojem je svaka minuta pametno potrošeno vrijeme.

Kći čuvara uspomena...

"Njegov je otac pokušao sve vezati za mjesto, ali svijet je u stalnom pokretu i nije ga se moglo sputati."

Uistinu jako dugo vremena nije bilo posta o knjigama. Još negdje od prosinca kada sam pisala o Sašenjki, koja se sad vrlo jeftino može nabaviti i na kioscima. Kao, između ostalog, i ova knjiga o kojoj sam odlučila pisati danas.

Sažetak:
1964. godine Norah će u olujnoj, snježnoj noći, uz pomoć medicinske sestre i Davida, supruga ortopeda, na svijet donijeti dvoje dječice. Phoebe i Paula. No, osim težeg životnog puta koji će Phoebe pripremiti sudbina, to isto će učiniti i njezin otac. S najboljom namjerom da zaštiti voljenu suprugu i obitelj, David će donijeti odluku koja će izazvati potpuno nenamjeravane posljedice. Unesrećivši jednu obitelj dalje od kraja romana.

Jeste li već ranije pročitali ovu knjigu? Lako moguće, budući da je dugo bila visoko na ljestvicama, prodajući se u milijunima primjeraka. Ja sam je pročitala tek nedavno. Baš zbog te pristupačne cijene jer me ranije, ne znam zašto, uopće nije privlačila. No sada, kada sam zatvorila posljednju stranicu, još sam sklonija vjerovati vlastitom osjećaju. Znate onom, dobro poznatom...

Kad narastem, bit ću balerina...

Je li naslov mog današnjeg posta, nekada davno, sićušnu curicu kakva ste bila zaokupljao kao i mene samu? Sigurna sam da jest, jer vrlo je malo djevojčica koje nisu željele zaplesati na vrhovima prstiju dok im oko bokova poskakuje sanjiva, čvrsta suknjica. Nažalost, malo je nas koje smo imale priliku uopće se odazvati tom unutarnjem glasiću. Još manje onih koje su ga pretvorile u životni poziv. Ali da nije tako, bi li se uopće vidjelo savršenstvo pokreta koje nas na daskama nerijetko ostavlja bez daha?

Fotografija mjeseca...

MISAO DANA:

"Božja riječ nije zapisana samo u Bibliji, već i na stablima, cvijeću, u oblacima i zvijezdama."

                                                                                                       (Martin Luther)