Posljednje pismo tvojega ljubavnika...

Nisam baš zaluđena ljubićima. Ali kako Dan zaljubljenih sve glasnije kuca na vrata, a svečano se obvezah da ću ga bez obzira na solo status pratiti, barem ovako virtualno, onda se čini više nego prikladnim da skupa prošvrljamo stranicama ovoga romana.


Sažetak:
Ellie je mlada novinarka koja, kopajući po arhivu, nailazi na ljubavno pismo staro 40 godina. Znatiželja će ju povesti u daleku prošlost, u potragu za neznanim ljubavnicima, a  raspetljavajući njihovu romansu, nastojat će, povremeno od čitatelja tražeći opravdanje, razriješiti i svoju, nimalo zavidnu, ljubavnu situaciju.


Jojo Moyes za ovo je djelo uručena nagrada za najbolji romantični roman 2011. godine. To je, kao i podatak da je iza nje osam naslova koji su svi odreda bili na vrhovima ljestvica, bilo uzrok entuzijazma koji me obuzeo kada sam ga uzela u ruke. A onda se nad glavom pojavio upitnik: A kakvi su bili ostali romani?. No to nikako nije razlog da ju, onima kojima djeluje interesantno, ne preporučim. S mojim kriterijima ponekad je, i meni samoj čak, teško ići ukorak...

Za pretpostaviti je da je nagradu odnijela ideja, iako se mene osobno nije dojmila s obzirom na to da je Sophie Kinsella, Lexi, svoju glavnu junakinju romana Sjećaš me se?, također pod nesretnim okolnostima bacila u komu, a nakon što ju je probudila, pretvorila ju je u osobu drugačiju od one kakva je bila. Ono što Kinsella ima, tečnost je pripovijedanja, koja kod Jojo doživljava uspone i padove, i ulovila ju je tek oko 5. poglavlja, pa bi netko komu je teško zaokupiti pažnju, mogao odustati i prije zapleta. Osim promjena u načinu pripovijedanja, u kojem, uz sav napor, nisam uspjela pronaći ni smisao ni vrijednost, besmislena su mi i pisma umetnuta između poglavlja. Da, simpatična su dok pripadaju glavnim junacima, ali kad se potkraj knjige pretvore u mailove i poruke neznanih likova s društvenih mreža, koji s radnjom nemaju veze, ne doprinose ničemu osim broju stranica.
Pa što bi onda meni uopće ovdje bilo dobro, pitate se? Ako niste čitali Kinsellu, tada će vas ideja vjerojatno oduševiti; uz Lexie ćete se više smijati, Jojinu Jeniffer pak dulje pamtiti, a osim toga, nagrada nosi određenu težinu kao i ona mrvica kojom sam ja potkupljena pred sam kraj...

Iznijela sam prijedlog, dva zapravo; zanemarujući nagradu, romanu sam uskratila hvalospjev, suvišno odužila post i dovela vas do toga da dvojite da li da išta od ovoga čitate ili ne čitate... Sad bi bio red da to nekako i riješim pa ću probati diplomatski...
Sve tri nas pošaljite k´vragu, iskopirajte glavne junakinje zazivajući amneziju na ovaj post, a onda živite svoj vlastiti ljubić! Na njega sigurno neću imati zamjerki...


MISAO DANA:

"Kad volimo, prestajemo tražiti smisao života."

                                                                    (B. S. Rajneesh)