četvrtak, 9. veljače 2012.

Posljednje pismo tvojega ljubavnika...


Nisam baš zaluđena ljubićima. Ali kako Dan zaljubljenih sve glasnije kuca na vrata, a svečano se obvezah da ću ga bez obzira na solo status pratiti, barem ovako virtualno, onda se čini više nego prikladnim da skupa prošvrljamo stranicama ovoga romana.


Sažetak:
Ellie je mlada novinarka koja, kopajući po arhivu, nailazi na ljubavno pismo staro 40 godina. Znatiželja će ju povesti u daleku prošlost, u potragu za neznanim ljubavnicima, a  raspetljavajući njihovu romansu, nastojat će, povremeno od čitatelja tražeći opravdanje, razriješiti i svoju, nimalo zavidnu, ljubavnu situaciju.


Jojo Moyes za ovo je djelo uručena nagrada za najbolji romantični roman 2011. godine. To je, kao i podatak da je iza nje osam naslova koji su svi odreda bili na vrhovima ljestvica, bilo uzrok entuzijazma koji me obuzeo kada sam ga uzela u ruke. A onda se nad glavom pojavio upitnik: A kakvi su bili ostali romani?. No to nikako nije razlog da ju, onima kojima djeluje interesantno, ne preporučim. S mojim kriterijima ponekad je, i meni samoj čak, teško ići ukorak...

Za pretpostaviti je da je nagradu odnijela ideja, iako se mene osobno nije dojmila s obzirom na to da je Sophie Kinsella, Lexi, svoju glavnu junakinju romana Sjećaš me se?, također pod nesretnim okolnostima bacila u komu, a nakon što ju je probudila, pretvorila ju je u osobu drugačiju od one kakva je bila. Ono što Kinsella ima, tečnost je pripovijedanja, koja kod Jojo doživljava uspone i padove, i ulovila ju je tek oko 5. poglavlja, pa bi netko komu je teško zaokupiti pažnju, mogao odustati i prije zapleta. Osim promjena u načinu pripovijedanja, u kojem, uz sav napor, nisam uspjela pronaći ni smisao ni vrijednost, besmislena su mi i pisma umetnuta između poglavlja. Da, simpatična su dok pripadaju glavnim junacima, ali kad se potkraj knjige pretvore u mailove i poruke neznanih likova s društvenih mreža, koji s radnjom nemaju veze, ne doprinose ničemu osim broju stranica.
Pa što bi onda meni uopće ovdje bilo dobro, pitate se? Ako niste čitali Kinsellu, tada će vas ideja vjerojatno oduševiti; uz Lexie ćete se više smijati, Jojinu Jeniffer pak dulje pamtiti, a osim toga, nagrada nosi određenu težinu kao i ona mrvica kojom sam ja potkupljena pred sam kraj...

Iznijela sam prijedlog, dva zapravo; zanemarujući nagradu, romanu sam uskratila hvalospjev, suvišno odužila post i dovela vas do toga da dvojite da li da išta od ovoga čitate ili ne čitate... Sad bi bio red da to nekako i riješim pa ću probati diplomatski...
Sve tri nas pošaljite k´vragu, iskopirajte glavne junakinje zazivajući amneziju na ovaj post, a onda živite svoj vlastiti ljubić! Na njega sigurno neću imati zamjerki...


MISAO DANA:
"Kad volimo, prestajemo tražiti smisao života."
                                                                    (B. S. Rajneesh)

Broj komentara: 6:

  1. Zbunila si me. Baš sam se pripremala pročitati je. Javim dojmove kada završim sa knjigom.

    OdgovoriIzbriši
  2. šta? tko? koga? da ju čitam ili ne? hmmm...
    vidjet ću. trenutno čitam jednu od koje mi se teško odvojiti pa me ni ne brine previše gore postavljeno pitanje.

    OdgovoriIzbriši
  3. Tnx na preporuci..simpatično si sve ovo svela u jedan predobar post..

    OdgovoriIzbriši

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...